Moja starija je predškolka, ponosna predškolka, najstarija curica u svojoj vrtićkoj grupi.
Kad su sve cure bile princeze, ona je bila vještica; sve su druge bile sirene, ona kit; naprosto nije bila ukalupljena.
Ona ne zna što je to marka odjeće niti obuće, ne zna što je skuplje što jeftinije, zna samo što joj se sviđa, a što ne. Dakle, ona je nesvjesni ponosni Lidlić jer joj se to sviđa i to joj nitko nije nametnuo.

U vrtiću ima dvije najbolje prijateljice (imam mišljenje o trio odnosima temeljeno na vlastitom iskustvu koje nije baš bajno, ali dobro, ima dvije najbolje prijateljice i niti jednu ne favorizira više od druge, meni dovoljno, ja sretna).

Ona nije od velikih riječi…
„Mico kako je bilo u vrtiću?“
„Dobro“
„Šta ste danas imali za ručak?“ (imam fotkan jelovnik u mobitelu da joj ne ponavljam slučajno ručak i večeru, ali isto pitam)
„Hranu“
Pametnjakovićka…

Neku večer, spremamo se za krevet, a ona sama započne priču.
„Mama neću obući bijelu potkošulju“
kaže dovoljno autoritativno da bi joj i Janko Bobetko salutirao.
„Zašto dušo, u čemu je problem?“
(ima ona epizoda tipa smeta me rub hlača od pidžame, ali isto sam ostala pomalo zatečena)
„Piiiip i piiiip (cenzura imena) mi se rugaju da sam ja muško jer nosim običnu bijelu donju majicu“
kaže tihim i izrazito tužnim glasom.

Možete li zamisliti što se u tom trenutku dogodilo u mojoj glavi??
Osim salve psovki koje sam u sebi izgovorila u mili-sekundi filmska scena je bila gljiva od atomske bombe kako se uzdiže iz moje glave.
Ja sam, znate, negacija dame, sirovina; da se mene pita ja bi skinula hlače do gola, pokazala neku stvar i pitala cure vidite li pišu, ako ga ne vidite, a nema ga, znači, nisam muško…
Ali, jasno je da to nije odgoj, metoda je, ali ne baš dobra, ne primjerena vrtićkom uzrastu.
Dakle, preskačem i ostavljam taj scenarij za sebe.

I dalje zatečena, molim svoje starije dijete da mi dopusti da o temi razmislim prije nego joj odgovorim savjetom (tražim odmak jer sam uistinu frapirana).
Kako bi vi, dragi moji suborci regirali na to?

Sjećam se kao da je bilo jučer, mala ja, niži razredi osnovne škole, trči po stepenicama škole od vesele ekipice koja pjeva Sevin hit: “ ja sam djevojka sa sela“.
Nažalost ova djevojka sela nije vidjela, pa ju je muž u dvadesetima morao učiti da bambi nije vrsta životinje te da je janje mlado od ovce; naime, ja to stvarno nisam znala (shame on moji roditelji).

Zašto su zlobna djeca pjevala pjesmu koja mi se duboko usjekla u pamćenje i dan danas je sjećanje na taj događaj vrlo svježe i opipljivo?
Razlog su hlače.
Prekrasne hlače boje trule višnje koje mi je sašila baka.
Moja je pokojna baka bila krojačica i imala je zlatne ruke koje su i sašile te hlače.
Elastina koja prati liniju noge s nekim neobičnim proštepanim dijelom koji je išao duž cijele nogavice.
Jako fora hlače, zbog kojih je u ustima i danas spomen na gorak okus.
Pogodite… Nisam ih nikada više htjela nositi, mislim da moja mama ni danas ne zna zašto.

Možemo li na to sve odmahnuti rukom i reći da su u pitanju dječja posla?
Možemo, ali pitanje je, trebamo li?

Ja tada nisam bila Lidlić, bila sam djevojka sa sela;
moje dijete jučer nije bilo Lidlić, bila je dječak, iako je cura i to iz usta najboljih prijateljica.

Moje dijete me opet večeras pita može li sutra obući šarenu potkošulju da joj se prijateljice ne rugaju i ozbiljno dodaje kako je ujutro stroža teta u smjeni, pa će se ona s njom konzultirati da malo porazgovara s Piiip i Piiiip.

Svi smo mi bili djeca, netko duže, netko kraće,
ali jako me rastužuje svaki spomen na to da dijete može biti toliko okrutno i „zlurado“.


Čujete li Vi mene dok ja pišem?
Šalu na stranu, uvijek kada nešto čitam u glavi čujem naglasak ili dijalekt koji mi odgovara uz pročitano.
Obzirom da već znate da sam iz Dalmacije, preciznije Splita, čuli Vi mene ili ne, ljeto sam provela na plaži.
Da, da, na plaži cijelo ljeto, čak i po kiši.
Plaža je moja, reći ću i naša pri čemu mislim na sebe i djecu, hit ljetna destinacija.
Ne, nisam nosila oko despasita, despuhita i ostale beštije, nosila sam 3 koluta, torbu, još jednu torbu s perajama i maskom te u ustima neizostavni detalj – ključ od auta.
Ups, pardon zaboravih na malenu, i ona je bila negdje na meni prilikom svakog iskrcavanja na plažu.

Na plaži je super.
Ako dođete dovoljno kasno imate gdje parkirati jer su dobre majke već krenule doma s djecom (a ja sam tek stigla), ako stignete dovoljno rano imate društvo tih dobrih majki jer misle da ste jedna od njih.
Mi već imamo svoju lokaciju, i to lokaciju koju ne trebam rezervirati ručnikom ili prljavom pelenom večer prije. Lokacija je u hladu, tamo u kasnijem terminu nema nikoga jer se koke prže na suncu, a u ranijem vam one već spomenute dobre majke naprave metar kvadratni mjesta da se iskrcate s koferima i djecom.
Djeca vole plažu, cure vole plažu na moje oduševljenje, jer i mama voli plažu.
Mama bi se bez djece sigurno naslikavala na bezparitu i trackala pekmezom od suhih šljiva za brzo prljanje odjeće i ručnika.
Ali, mama ima djecu i djeca su uvijek s mamom.
Ne bunim se, nemojte to pomisliti, obožavam svoju djecu, kao što vidite nepresušna su inspiracija.
Na plaži se djeca umore, naravno skaču, pužu, jedu kamenje, jedu ostatke tuđe hrane, jedu kremu za sunčanje faktor +657, skaču još malo, plivaju, rone, prskaju i onda spavaju… spavaju bez mrdanja po dva sata, a što majci više treba od mira i odmora, puna dva sata.
E pa majci tada treba starije dijete koje se nije umorilo dovoljno.
Tada u kućnom redu i miru majka i starije dijete vježbaju matematiku, naravno da ne, tada nas dvije igramo uno i jedemo sladoled.

Preko ljeta ljudi mršave od vrućine, ja ne, ja nisam čovjek 🙂 , meni preko ljeta padne šećer pa apsolutno moram dnevno pomesti do litre sladoleda, prvorođena se ne buni, već je naučila: kada seka zaspe ona trči po sladoled i dvije žlice jer tko je vidio lijepe posude za sladoled iz regala koristiti u skladu s namjenom.

Volim ljeto.
Pusa od mame


I tako smo prošli slavnih 6 mjeseci, boreći se s raznoraznim situacijama od kojih na većinu nismo bili pripremljeni usprkos dosta „zahtjevnom“ prvom djetetu.
Jedan od većih izazova ovog ponovljenog majčinstva bilo je upravo dojenje.
U 6 mjeseci preživjeli smo oko 8 vrlo upornih štrajkova dojenja (razlozi, pa nema ih, odnosno nisu na popisu potencijalnih koje nudi doktor google).
Preživjeli smo začepljene noseve, dojenje obostrano, jednostrano, spavajući, plešući, cupkajući, šetajući, hopsajući, dojenje u miru i tišini, sjedeći, nogometno, ma svakojaka dojenja smo isprobali i preživjeli.
Ako pogađate, navedene metode su funkcionirale u najboljem slučaju čak jedan puni dan.

Preživjeli smo i priraste na donjoj granici koji su joj se tolerirali jer je rođena u kategoriji velikih (preko 4 kg).
Nismo uduplali porođajnu težinu, ali zbog bedara koje je naslijedila od majke nikada nismo imali problem oko tih sumnjivih prirasta.
Sve je školski, hvat, protok, količina, izdajanje, dojenje, bradavice, sve je tu, a dijete nije dobivalo kilogram mjesečno. – Sigurno ti je mlijeko tanko
– Možda mala ne dođe do masnog mlijeka (jer je dojila vremenski kratko, svega 10ak minuta)
– Možda bi je trebala prestati dojiti na zahtjev i uobročiti ju
– Možda bi trebala dodati ad
– Možda bi trebala prestati dojiti

A dragi moji sukomentatori možda su u šumi….
– Ne postoji tanko mlijeko
– Kada dojite na zahtjev tada nema predjela, jela i deserta već je sve u jednome (kažu Rode)
– Što ako beba neće AD već vrišti kao da je Denisova majka gleda poprijeko (crna neprimjerena šala)
– Što ako pripadam rizičnoj skupini raka dojke i imam najtoplije preporuke onkologa dojiti čim duže?

Dragi moji komentatori, blago vam se jer ste u većini slučajeva veći vjernici i od samog pape, blago vam se jer pribjegavate instant rješenjima na svaki, pa i najmanji problem, blago vam se.
U stvarnosti Vam se uopće nije blago.
Jer ako me nalijete s hektolitar čaja za dojenje dostupnog na polici supermarketa, jedina količina na koju možete utjecati je broj puta koliko ću otići piškiti.

Nisam fanatik, ali meni dojenje treba kako bih bila sigurna da sam napravila najbolje za nju i za sebe.
Staž od 7 punih mjeseci sam skupila s prvorođenom i točno znam zašto nije dojila niti dana duže, a razlog je upravo u dobronamjernim savjetima usputnih sukomentatora mladoj uplašenoj i nedovoljno informiranoj majci.

Tada su mi savjetovali da prestanem dojiti po noći jer je beba dobivala preko kilogram svaki mjesec pa sigurno nije gladna i može spavati (budila se stotinu puta po noći i okolina mi je sugerirala da noć preskočimo kako bi beba spavala).
Dora i dalje nije spavala, a mlijeko je jednim jutrom nestalo kao da ga nikada nije ni bilo.
Mlađa ima točno 7 mjeseci i doji još uvijek.

Hvala vam svima na savjetima da to čim prije prestanemo jer će kasnije biti teško.
Možda i hoće, a možda neće.


Kada na svijet dođe jedno sasvim maleno stvorenje u potpunosti ovisno o vama tada se u mojim očima dogodila jedna zanimljiva pojava, starije dijete mi se učinilo zrelije, malo previše, nerealno previše.

Bilo je lako zbuniti se.

Osobito zato što smo se vratili na gu-gu-ga-ga stil pored kojeg je petogodišnjakinja izgledala i zvučala kao doktor znanosti.

Na svu sreću shvatila sam to na vrijeme.

Nadam se.

Nervozna zašto viče dok beba spava, zašto lupa i trči, zašto me ne sluša, zašto se krevelji, zašto ne želi ići spavati, a ujutro mora u vrtić, svom sam starijem djetetu zamalo odrezala krila djetinjstva.
Nisam joj baš odrezala krila, na vrijeme sam stala kada sam shvatila da sam ih dobrano podšišala.
To je ta zamka koja se dogodi kada stigne netko potpuno ovisan o vama, pa vam se onaj malo manje ovisan učini samostalan, a u stvarnosti, niti pred zakonom, nije.

Shvatila sam da je to važno prepoznati na vrijeme, ne po djetetovo zdravlje (ima terapeuta :P) već po vaše zdravlje.

Jer ja sam se strašno nervirala.

Nikako mi nije bilo jasno zašto je toliko nerazumna, a sada uviđam da je očekivati od nje da bude razumna ravno tome da me iz prve shvati dok joj tumačim razliku između kulture i civilizacije.

Čak sam prvorođenu par puta upitala gdje je moje dijete kakvo pamtim, dobro i umiljato, mazno.
Pa to dijete je prepustilo majku bebi, doslovno.

Ona je mene prepustila.

I mene to boli.

Rijetko se kada želi opet maziti sa mnom, dapače kaže mi da “smrdim” na bebu, ali se želi igrati, stalno, a naročito kada kuham ili pokušavam razgrnuti robu ili izvaditi suđe iz mašine.
U manjku vremena da joj se posvećujem kao nekada, boli me to što ona odrasta i gura mene od sebe.
A zamalo sam joj i pomogla u tome.
Tako je prirodno da odrastu, ali još je rano da me izmjesti iz svoje priče o odrastanju.
Potrudila sam se razumjeti zašto ne želi ići spavati kada i sva ostala djeca, želi mene i tatu (kada je kući) samo za sebe, to je njezin prozor u život kakav pamti, a pamti kako je bilo prije sestre jer ipak nije više toliko malena.
Pamti i vidim da joj nedostaje to, ali u jako kompleksnom vrtlogu emocija; sreće kada joj se seka nasmije i kada samo njoj tako specifično i veselo guguće i tuge kada se prerano probudi iz dnevnog odmora.

Uskoro će seki biti 6 mjeseci, a starija se naviknula na novi život, ali se još nije u potpunosti pomirila sa svime.
Teško mi je jer mi se čini da je njoj teško, ali isto tako mi se čini da joj je teže kada se ja specijalno trudim da joj olakšam.

Baš bih htjela čuti vaša iskustva u komentarima, kada je razlika između djece oko 5 godina.

Što je vama pomoglo?
Jeste li imali neugodnih scena?
Ima li itko da od prvog dana nije osjetio razliku na starijem djetetu?

Pišite mi…


Kada je prvorođena mogla samostalno otvoriti frižider i oguliti bananu, odlučili smo se na bebu broj 2.

Obzirom da nije bila noćno spavalo punih 13 mjeseci, a i poslije povremeno, nisam se usudila napraviti malu razliku među djecom.
I tako su godine prolazile.
Kada smo odlučili da smo spremni za jovo-nanovo, plusić se pokazao odmah slijedeći mjesec.
Pomislila sam, čovječe što smo mi sretni. Neki ljudi prvo ne mogu dobiti, a neki drugo pokušavaju „napraviti“ godinama. Nama se posrećilo, sreći stvarno nije bilo kraja.
Tako se to tada činilo.
Poznavajući proceduru čekala sam 7. tjedan za prvi posjet ginekologu. Točkica je bila tu, ali nije odgovarala tjednima (što mi nije bilo strano jer je prvorođena bila „2 tjedna manja beba“) i tu sam pomislila: eto nam reprize.
Naručena za tjedan dana kasnije počela sam osjećati nelagodu. Ružan osjećaj koji nisam mogla objasniti, niti je bio utemeljen na činjenicama, samo ružan osjećaj.
Idući pregled je ružan osjećaj dobio manifestaciju u stvarnosti, prazna gestacijska vrećica i uputnica za kiretažu. Grozno sam plakala, svi su me tješili da je bolje tako nego da se rodi pa da bebi bude nedajbože nešto, ali ja se nisam mogla pomiriti s time.
Užasno mi je teško palo što se moram rastati od točkice, točkice koju sam toliko željela.
Sutradan sam otišla na posao, ali prije marende (gableca) sam s temperaturom završila na hitnom ginekološkom. Trbuh me počeo boljeti. Točkica je odlučila sama otići uz komplikacije.
Našopali su me antibiotikom i poslali me kući da se vratim ujutro na kiretažu ako temperatura padne.
Sutra ujutro je bio Badnjak. Kiretaža je bila pod lokalnom. Nitko mi nije rekao da se uz lokalnu daje i adrenalin koji ti učini to da u najmanju ruku misliš da ćeš umrijeti od srčanog udara.
Preživjela sam.
Vrištala sam od prve doze ergometrina. Danas ne znam je li me zapravo toliko stravično boljelo ili me duša boljela jer točkice više nema.
Brzo sam se vratila na posao, samo da ne mislim na blagdane. Koji blagdani, provedeni gledajući bor iz žablje perspektive s kauča. Prvorođena mi je pravila društvo, miteći me kolačima.
Pauza. 5 mjeseci. 2 mjeseca duže nego što nam je sugerirano.
Opet plusić.
Opet sreća.
Opet grč u trbuhu.
I točkica nestade u 6.om tjednu sama.
Plakala sam.
Oboje smo sretni jer nisam morala na stol.
Postalo nam je vrlo jasno da mi snujemo, a netko drugi odlučuje.
Točkice nas napuštaju ostavljajući neizbrisiv trag na nama.
Dogovorili smo se da nema više pokušaja.
Mužu je bilo važnije da sam ja dobro nego da mu se ostvari san o dvoje djece.
Skidam mu kapu, ja sam bila upornija, opet gurajući nauštrb vlastitog zdravlja. Nikada nismo doznali zašto su nas točkice napustile, svaka na svoj način. Slušali smo razne teorije koje su nažalost samo u domeni nagađanja. Naš sustav ne zahtjeva obradu žene koja je imala dva „spontana“ kako ih oni kategoriziraju. Pokušavati dalje, nije bila opcija.
Zato, moja mazo, ti prkosiš odlukama i dogovorima, statistici i vjerojatnosti.
Ti si iznenađenje i poklon, strah i sreća.
Ti si nada i vjera.
Moja mazo, ti si odabrala nas i pridružila nam se točno onda kada je bio tvoj trenutak, ne naš.
Zato si tako posebna, mazna, draga i mila jer si došla i obrisala nam suze s lica, one za koje smo samo mi znali, koje smo skrivali.
Ovo je za sve majke i očeve, za neisplakane suze, za točkice koje su nas napustile.
Ima nade.
Imajte vjere.


Evo mene, nakon tri puna tjedna kaosa i svih krugova Danteovog pakla (kako se to u mojoj glavi činilo dok se stvar odvijala, ali u biti je sastavni dio života i samo jedna u nizu prepreka).
Prvorođena je krenula opet u vrtić, nakon 3 mjeseca, period koji sam ocijenila kao optimalan za izolaciju od bolešćurina iz legla zvanog vrtić.
Ponedjeljak, utorak, srijeda (ačuuu, khmm khmmm- prijevod: kihanje i kašljanje), četvrtak, petak, temperatura, još veća temperatura, pad temperature, mene boli grlo, malo me jače boli grlo, temperatura, još veća temperatura, kurim na +40, hitni prijem za infektologiju aka zarazno, ouuu yeah.
Beba je postojana.
Ja ne postojim.
Ne sjećam se kada sam zadnji puta isparavala na +40.
Lupocet, Neofen, krumpiri u čarapama, tuširanje.
Ništa.
Mlijeko na +40.
Beba nije oduševljena, ali je i dalje postojana.
Jedna kutija antibiotika, druga kutija antibiotika, mama se polako vraća u život.
Ne tresem se kao masažer u trećoj brzini, imam snage za podignuti tetrapak mlijeka dok ga sipam u kavu, moj jedini porok.
Noć, plač, beba više nije postojana.
I tako tjedan dana borbe s fiziološkom, usisavačima, čepićima i beba je opet postojana.
Moja pobjeda.
Mama vs. viroza.
Mama je pobijedila.
Tata više nije postojan.
I nema 37.2 već pošteno isparava.
Kauč, krevet, bolovanje.
Tata isto pije antibiotik.
I opet je postojan.
Rekao bi čovjek da dramim zbog običnih prehlada, ali ovo mi je baš teško palo.
Em je beba malena, em sam prvi puta i ja bila nemoćna zbog sebe.
Užasan osjećaj, ali preživjeli smo.
I osjećam se zahvalno.
Na svemu.
Zdravlju ponajviše.
Plaču koji nije uzrokovan temperaturom, kihanjem zbog sunca, a ne virusa, kašljanju zbog bale, a ne spuštanja sline na pluća.
Zahvalna sam i svjesna da postoje oni kojima naše stanje izgleda kao godišnji odmor.
Htjela bi im nešto poželjeti, ali to u riječi ne stane. <3

S prvorođenom, osim što sam bila jako mlada (za svoj pojam i s ovom pameti), bila sam jako uplašena i sav taj strah sam kompenzirala pokušavajući život smjestiti u rutine, navike ili radnje repetitivnog karaktera.
Srećom Dora je bila takvo dijete s kojim se to moglo učiniti.
Jela je svako 3 sata, po sat vremena, pa bi bila budna još sat vremena (dok bi podrignula) i onda bi spavala.

I opet.

I opet, a ja sam bila mirna u svom ponavljajućem životu.

Jedino sam se tako uspjela snaći u ulozi majke, konstantno gledajući na sat i zapisujući u malu tekicu 9.30 L (lijeva dojka) kako bi točno znala s kojom sam dojkom završila podoj tako da sljedeći nipošto ne krenem s pogrešnom. Bez obzira na silno paženje svako malo sam se borila sa začepljenim kanalima i temperaturom, ali ovo je pak druga tema iz domene životno iskustvo i staž u dojenju.

Vratimo se na naviku.
Često sam čula prijateljice kako se plaše navikavanja bebe na npr. uspavljivanje na rukama, kupanje svaku večer, spavanje uz bijelu buku jer kako kasnije doviknuti dijete od te navike.

Djeca su puna faza.

Ovo što je hit danas, sutra možda više neće biti.

Tako da današnja navika, sutra više ne mora biti.

Možda će ju beba odbaciti sama, a možda ćete se od iste odvikavati, kako bilo, za koju godinu se toga više nećete niti sjećati.
Baš pitam muža sjeća li se kada je Dora počela spavati preko dana bez upaljenog usisavača, i pogodite?!
Ne sjeća se, a ne samo to nego ne sjećam se niti ja.
Znam da se nije pokvario jer usisavač je još živ, ali ne znam kada je ta navika prestala, a prestala je.

I dudu je baba-roga odnijela noć poslije 3. rođendana i slavili smo jer nije i Doru odnijela.
Tako je i ta navika prestala.
Navika da spava s nama u krevetu nije postojala kad je bila beba jer sam ja tada bila isto preplašena: što ako je naviknem pa nam se permanentno useli u krevet?; zato smo tu naviku usvojili kada je napunila 3 i pol godine i upalu pluća.
Danas još uvijek njegujemo tu naviku; mama spava s bebom, tata spava s Dorom.

Neće zauvijek.
Tatu će u jednom trenutku zamijeniti seka pa će se navikavati dijeliti sobu.

Mišljenja sam da se navike ne treba bojati, posebno kod, nazovimo ih, zahtjevnijih beba.

Navika nam može olakšati.
Zato motajte svoje bebe, zujite bijelu buku po cijele dane, nosajte i ljuljajte, šuškajte i pjevajte jer možda već sutra više nećete trebati.
Uživajte u svakom trenutku roditeljstva jer je poseban i jedinstven.
P.s. Bebe nemaju niti jednu trećinu vaše kilaže, nije li se smiješno bojati tako malenih bića 🙂
(Lako mi je sada govoriti)


Ne mogu se odlučiti koje pitanje mi je češće postavljeno: je li ljubomorna prvorođena na bebu ili je li dojiš.
Prvo pitanje uglavnom svi postavljaju kada je ta ista prvorođena pored mene i onda se čude kada ja i dlakama kose pokušavam signalizirati da promijene temu čim prije tim bolje, ali ne, svi, ali baš svi to moraju pitati.
I pogodite što se nakon par puta dogodilo?
Morala sam prvorođenoj objasniti što znači riječ ljubomoran.
U prijevodu kako djetetu koje nije pokazivalo „zlu ćud“ ili simptome jako detaljno dati ideju kako da me zabavlja neko naredno vrijeme.

Prvorođena stvarno nije ljubomorna na zločest način, niti je ičim pokazala da joj smeta beba koja joj je drastično narušila dosadašnju kvalitetu življenja. Nas dvije smo imale jako intenzivna druženja, raznolika. Išle smo posvuda skupa, gdje i kada nam se to prohtjelo. I onda je sve stalo.

Trudim se.
Trudim se iz petnih žila.

Vizualizirajte mene kako guram kolica oko igrališta dok se ona igra, kako trčim iz sobe gdje sam upravo uspavala bebu i sjedam za stol čitati slikopriče, kako navečer sjedimo na kauču i mazimo se dok svi normalni spavaju. Prvorođena spava ujutro do trenutka kada drugorođena utone u svoj prvi dnevni san. I onda netko na velikom daljinskom upravljaču pritisne play x4.

Trčim, stalno.

Prvorođena je u početku imala snažan poriv poljubiti bebu upravo onda kada bi beba sklopila oči nakon spektakla zvanog grčevi, znamo svi kako taj scenarij izgleda dalje, ali je brzo prestala s tom praksom.
Otprilike onog trenutka kada je rođeno pravilo tko probudi – uspavljuje.
Također je voljela nagnuti se nad bebom tako da beba bolje podivlja nakon što joj kosa prvorođene uđe u sve otvore na licu.
Taj obrazac ponašanja je nestao kada je beba počela koristiti ruke.
Tada je prvorođenu trebalo spašavati od bebe.
Čup-čup čupa čup. U toj borbi navijala sam za mlađu. Priznajem.

Mislim da prvorođena zna da bebi ja apsolutno i nužno trebam, kao hrana i kao utjeha zato prema meni i bebi ne pokazuje izražene i manje izražene „simptome“, ali kada je bilo tko drugi u pitanju tada ona mora biti broj 1.

Tata, baka, nono, teta osjete glasno negodovanje kada obavezu zvanu beba odluče preuzeti od mene.

O ne, ne za mamu nema odmora, kaže prvorođena dok jednom rukom odvlači u sobu moju mamu, svoju baku. Odakle točno ona uzrečica: daj dite materi?


Dora je nastala zadnji semestar zadnje godine fakulteta, bila je to trudnoća o kojoj nije trebalo voditi posebne brige, školska ili fakultetska 🙂 , ali uz brige koje su me morile paralelno srećom pa je bilo tako. Brige zvane kolokviji, seminari, ispiti i na kraju diplomski rad. Uz sve to što sam obavljala sama živeći u Rijeci za koju me vezao fakultet nisam stizala uživati niti se uživjeti u trudnoću.

U Split sam se vratila u 7. mjesecu trudnoće, a tada je trebalo urediti i useliti u stan s mužem. Opet, trudnoća pada u drugi plan. Robicu smo naslijedili, a zahvaljujući popisima koje sam uspijevala pronaći na netu donekle sam se i pripremila za dolazak bebe.

Prve bebe. Jedine bebe koju sam tako malu u životu vidjela.

Mislim da niti ne moram pisati kako je dolazak Dore bio pravi šok. Iskreno pomalo sam je se bojala. Trebalo mi je dobrih mjesec dana da se naviknem na nju i da koliko toliko otjeram strah. Kako je vrijeme odmicalo tako sam počela uviđati da mi nedostaje mnoštvo stvari koje su mi bile neophodne za bebu.

Hmm… 5 tetra pelena apsolutno nije dovoljno, posebno ako je beba halapljiva, a mlijeka ima i za susjedinu. One nisu samo krpa koju ćete prebaciti preko ramena da vas dijete ne izbljucka, već su podloga kada skidate dijete kod pedijatra, podloga u kolicima (lakše je oprati tetru nego navlaku kolica), podloga u krevetiću pod glavom (ja stavim jer mi je jednostavnije maknuti tetru kao dijete bljucne po noći nego mijenjati čitavu posteljinu da ne leži u tome).

Švedske pelene s umetkom su puno zgodnije i praktičnije od starinskog povijanja s tetrom pa još jednom, pa onda nekom pelenom s konopčićima koja se veže, tako možete biti sigurni samo u jedno, a to je da ćete vašu bebu presvlačiti samo i isključivo vi i nitko drugi. Realno za to trebaju upute za korištenje.
U ručnike baš za bebe – tu istu bebu možete umotati možda prvih dva mjeseca poslije toga joj/mu nogice veselo proviruju.
Vreće za spavanje – koja beba ih prihvati ta majka mirnije spava jer se ne mora svako malo buditi da provjeri je li se beba otrkila ili ne, ali one koje možete kupiti su ili predebele ili pretanke, nema sredine.
Krštenje, more kiča, potraga u nedogled. Ne, ne želim satensku mini vjenčanicu, ne, ne želim krinolinu, ne ne želim. Želim diskretnu haljinicu šesnu i lijepu i kaputić i kapicu koja ne izgleda kao da je ispala iz romana Jane Austin.

Skeptična prema internet prodaji, ipak je to bilo prije 5 punih godina kada nisam vladala paypalom, asosima i ostalim finim blagodatima trgovanja iz naslonjača naišla sam na Mali Anđeo Butik na facebooku i odlučila naručiti prvu stvar; upravo vreću za spavanje. Stigla je u rekordnom roku i tada se rodila ljubav.

P.s za Dalmatince je poznato da su jako lokal patrioti, a pomalo domoljubi, pa kad sam vidjela da pomažem domaće poduzeće kupnjom postalo mi je još draže.

Beba Dora sada ima 5 godina i još se cijela može omotati ručnikom iz kolekcije Mali Anđeo.

…….Nastavit će se.


Ne tako davno lutajući internetom naišla sam na članak o „fenomenu drugog djeteta“. Autorica je skoro pa do zadnjeg detalja pogodila emociju koja je u meni gorila od samog trenutka spoznaje da sam trudna po drugi puta. Emocija neopisive sreće, jer drugo nije donijela roda onog trenutka kada smo to zaželjeli, dapače nakon dva spontana, odustali smo od ciljane „proizvodnje“ našeg drugog djeteta, pa je sama vijest stigla vrlo neočekivano. Emocija koja je jako remetila prvu je bila tuga pomiješana sa strahom.

Tu je autorica teksta koji me potakao da napišem ovo ogolila sve ono što je u meni ključalo. Kako ćemo opet, nakon 5 punih godina, ne-spavati noćima, birati trenutke za aktivnosti, igre i izlaske koji odgovaraju rasporedu hranjenja (tada nisam znala da ću dojiti na zahtjev jer sam prvorođenu baždarila na 3 sata)? Ukratko kako ćemo se priviknuti na novo stvorenje koja će nam, realno gledajući, narušiti obitelj? Zvuči brutalno, ali to je početak, dok se ne uhodamo, kasnije, ne sumnjam da će naša obitelj ponovno zasjati punim sjajem uigrane malene zajednice, našeg simpatičnog mikro kozmosa.

Trudnoća nije tekla kako to filmovi prikazuju, idealno, ja trčim s trbuhom do zubiju za svojom prvorođenom dok ona uči voziti bicikl bez pomoćnih kotača, da da i to sam probala, situacija je završila s išijasom i šepanjem od parka do kuće. Mučnine su me dotukle, bila sam mrzovoljna i činilo mi se kao da trunem na kauču dok život prolazi mimo mene,a moja prvorođena iskorištava momente u kojima majka ne može buditi kreativnost, motoričku sposobnost i kognitivni razvoj prvorođene, pa je krala moj mobitel i gledala Youtube. Ako ste se pitali odakle onim preglupim videouratcima u kojima ekipa otvara kinder jaja onoliko pregleda, sasvim sam sigurna da je moje dijete napucalo barem pola od tih ostalih možebitno zalutalih klikova. Zaključak je grižnja savjesti već u prvom tromjesečju.

U drugom sam bila kao feniks, podigla se s kauča u nove pobjede, ljeto, vani u hladu +50, a ja i prvorođena spavamo do 11 sati jer smo bile budne do iza ponoći. Drugo tromjesečje smo živjele po noći, jer ja nisam mogla živjeti po danu. Pardon, nisam mogla živjeti bez klime namještene da puše skoro pa minuse. Grižnja savjesti u drugom tromjesečju rezultirala je nekolicinom odlazaka na plažu točno u podne. Ja sam pod suncobranom skrivala svoje fleke na licu koje su me odlučile razveseliti s prvim zrakama ljetnog sunca i navikom da se ne mažem jer sam tamnoputa i nikada ne gorim, a prvorođena bijela kao sir, ne od puti već od kremice +87 samo za kikače.

Treće tromjesečje i pripadajuća grižnja savjesti rezultirala je nespavanjem u vrtiću. Majka se svaki dan gegala do vrtića po dijete točno u 13h prije spavanja. Što sam s tim postigla, paa ama baš ništa osim toga da nisam spavala ni ja, nit po danu nit po noći, nisam imala kada. I stigla seka. Ups prije nego je seka stigla ja sam dušu isplakala jer sam trebala ostati u bolnici zbog lošeg ctg-a (tahikardija), a kako će moja prvorođena bez svoje majke…

Grižnja savjesti, opet. I stigla seka.

Grižnja savjesti na najjače, jer imam osjećaj da starijoj kćeri govorim čekaj dok ovo i čekaj dok ono…zato kad beba spava, majka umjesto da se odmara, igra se s prvorođenom.

Znam da će proći, brže nego se čini, a sada se čini kao da dan traje sva četiri godišnja doba.

…….Nastavit će se.