Lidlići i saga o bijeloj potkošulji

No comments yet

Moja starija je predškolka, ponosna predškolka, najstarija curica u svojoj vrtićkoj grupi.
Kad su sve cure bile princeze, ona je bila vještica; sve su druge bile sirene, ona kit; naprosto nije bila ukalupljena.
Ona ne zna što je to marka odjeće niti obuće, ne zna što je skuplje što jeftinije, zna samo što joj se sviđa, a što ne. Dakle, ona je nesvjesni ponosni Lidlić jer joj se to sviđa i to joj nitko nije nametnuo.

U vrtiću ima dvije najbolje prijateljice (imam mišljenje o trio odnosima temeljeno na vlastitom iskustvu koje nije baš bajno, ali dobro, ima dvije najbolje prijateljice i niti jednu ne favorizira više od druge, meni dovoljno, ja sretna).

Ona nije od velikih riječi…
„Mico kako je bilo u vrtiću?“
„Dobro“
„Šta ste danas imali za ručak?“ (imam fotkan jelovnik u mobitelu da joj ne ponavljam slučajno ručak i večeru, ali isto pitam)
„Hranu“
Pametnjakovićka…

Neku večer, spremamo se za krevet, a ona sama započne priču.
„Mama neću obući bijelu potkošulju“
kaže dovoljno autoritativno da bi joj i Janko Bobetko salutirao.
„Zašto dušo, u čemu je problem?“
(ima ona epizoda tipa smeta me rub hlača od pidžame, ali isto sam ostala pomalo zatečena)
„Piiiip i piiiip (cenzura imena) mi se rugaju da sam ja muško jer nosim običnu bijelu donju majicu“
kaže tihim i izrazito tužnim glasom.

Možete li zamisliti što se u tom trenutku dogodilo u mojoj glavi??
Osim salve psovki koje sam u sebi izgovorila u mili-sekundi filmska scena je bila gljiva od atomske bombe kako se uzdiže iz moje glave.
Ja sam, znate, negacija dame, sirovina; da se mene pita ja bi skinula hlače do gola, pokazala neku stvar i pitala cure vidite li pišu, ako ga ne vidite, a nema ga, znači, nisam muško…
Ali, jasno je da to nije odgoj, metoda je, ali ne baš dobra, ne primjerena vrtićkom uzrastu.
Dakle, preskačem i ostavljam taj scenarij za sebe.

I dalje zatečena, molim svoje starije dijete da mi dopusti da o temi razmislim prije nego joj odgovorim savjetom (tražim odmak jer sam uistinu frapirana).
Kako bi vi, dragi moji suborci regirali na to?

Sjećam se kao da je bilo jučer, mala ja, niži razredi osnovne škole, trči po stepenicama škole od vesele ekipice koja pjeva Sevin hit: “ ja sam djevojka sa sela“.
Nažalost ova djevojka sela nije vidjela, pa ju je muž u dvadesetima morao učiti da bambi nije vrsta životinje te da je janje mlado od ovce; naime, ja to stvarno nisam znala (shame on moji roditelji).

Zašto su zlobna djeca pjevala pjesmu koja mi se duboko usjekla u pamćenje i dan danas je sjećanje na taj događaj vrlo svježe i opipljivo?
Razlog su hlače.
Prekrasne hlače boje trule višnje koje mi je sašila baka.
Moja je pokojna baka bila krojačica i imala je zlatne ruke koje su i sašile te hlače.
Elastina koja prati liniju noge s nekim neobičnim proštepanim dijelom koji je išao duž cijele nogavice.
Jako fora hlače, zbog kojih je u ustima i danas spomen na gorak okus.
Pogodite… Nisam ih nikada više htjela nositi, mislim da moja mama ni danas ne zna zašto.

Možemo li na to sve odmahnuti rukom i reći da su u pitanju dječja posla?
Možemo, ali pitanje je, trebamo li?

Ja tada nisam bila Lidlić, bila sam djevojka sa sela;
moje dijete jučer nije bilo Lidlić, bila je dječak, iako je cura i to iz usta najboljih prijateljica.

Moje dijete me opet večeras pita može li sutra obući šarenu potkošulju da joj se prijateljice ne rugaju i ozbiljno dodaje kako je ujutro stroža teta u smjeni, pa će se ona s njom konzultirati da malo porazgovara s Piiip i Piiiip.

Svi smo mi bili djeca, netko duže, netko kraće,
ali jako me rastužuje svaki spomen na to da dijete može biti toliko okrutno i „zlurado“.


Ostavi svoj odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *