Mama vs. viroza

No comments yet

Evo mene, nakon tri puna tjedna kaosa i svih krugova Danteovog pakla (kako se to u mojoj glavi činilo dok se stvar odvijala, ali u biti je sastavni dio života i samo jedna u nizu prepreka).
Prvorođena je krenula opet u vrtić, nakon 3 mjeseca, period koji sam ocijenila kao optimalan za izolaciju od bolešćurina iz legla zvanog vrtić.
Ponedjeljak, utorak, srijeda (ačuuu, khmm khmmm- prijevod: kihanje i kašljanje), četvrtak, petak, temperatura, još veća temperatura, pad temperature, mene boli grlo, malo me jače boli grlo, temperatura, još veća temperatura, kurim na +40, hitni prijem za infektologiju aka zarazno, ouuu yeah.
Beba je postojana.
Ja ne postojim.
Ne sjećam se kada sam zadnji puta isparavala na +40.
Lupocet, Neofen, krumpiri u čarapama, tuširanje.
Ništa.
Mlijeko na +40.
Beba nije oduševljena, ali je i dalje postojana.
Jedna kutija antibiotika, druga kutija antibiotika, mama se polako vraća u život.
Ne tresem se kao masažer u trećoj brzini, imam snage za podignuti tetrapak mlijeka dok ga sipam u kavu, moj jedini porok.
Noć, plač, beba više nije postojana.
I tako tjedan dana borbe s fiziološkom, usisavačima, čepićima i beba je opet postojana.
Moja pobjeda.
Mama vs. viroza.
Mama je pobijedila.
Tata više nije postojan.
I nema 37.2 već pošteno isparava.
Kauč, krevet, bolovanje.
Tata isto pije antibiotik.
I opet je postojan.
Rekao bi čovjek da dramim zbog običnih prehlada, ali ovo mi je baš teško palo.
Em je beba malena, em sam prvi puta i ja bila nemoćna zbog sebe.
Užasan osjećaj, ali preživjeli smo.
I osjećam se zahvalno.
Na svemu.
Zdravlju ponajviše.
Plaču koji nije uzrokovan temperaturom, kihanjem zbog sunca, a ne virusa, kašljanju zbog bale, a ne spuštanja sline na pluća.
Zahvalna sam i svjesna da postoje oni kojima naše stanje izgleda kao godišnji odmor.
Htjela bi im nešto poželjeti, ali to u riječi ne stane. <3

Ostavi svoj odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *