Navika ili kako sebi olakšati

No comments yet

S prvorođenom, osim što sam bila jako mlada (za svoj pojam i s ovom pameti), bila sam jako uplašena i sav taj strah sam kompenzirala pokušavajući život smjestiti u rutine, navike ili radnje repetitivnog karaktera.
Srećom Dora je bila takvo dijete s kojim se to moglo učiniti.
Jela je svako 3 sata, po sat vremena, pa bi bila budna još sat vremena (dok bi podrignula) i onda bi spavala.

I opet.

I opet, a ja sam bila mirna u svom ponavljajućem životu.

Jedino sam se tako uspjela snaći u ulozi majke, konstantno gledajući na sat i zapisujući u malu tekicu 9.30 L (lijeva dojka) kako bi točno znala s kojom sam dojkom završila podoj tako da sljedeći nipošto ne krenem s pogrešnom. Bez obzira na silno paženje svako malo sam se borila sa začepljenim kanalima i temperaturom, ali ovo je pak druga tema iz domene životno iskustvo i staž u dojenju.

Vratimo se na naviku.
Često sam čula prijateljice kako se plaše navikavanja bebe na npr. uspavljivanje na rukama, kupanje svaku večer, spavanje uz bijelu buku jer kako kasnije doviknuti dijete od te navike.

Djeca su puna faza.

Ovo što je hit danas, sutra možda više neće biti.

Tako da današnja navika, sutra više ne mora biti.

Možda će ju beba odbaciti sama, a možda ćete se od iste odvikavati, kako bilo, za koju godinu se toga više nećete niti sjećati.
Baš pitam muža sjeća li se kada je Dora počela spavati preko dana bez upaljenog usisavača, i pogodite?!
Ne sjeća se, a ne samo to nego ne sjećam se niti ja.
Znam da se nije pokvario jer usisavač je još živ, ali ne znam kada je ta navika prestala, a prestala je.

I dudu je baba-roga odnijela noć poslije 3. rođendana i slavili smo jer nije i Doru odnijela.
Tako je i ta navika prestala.
Navika da spava s nama u krevetu nije postojala kad je bila beba jer sam ja tada bila isto preplašena: što ako je naviknem pa nam se permanentno useli u krevet?; zato smo tu naviku usvojili kada je napunila 3 i pol godine i upalu pluća.
Danas još uvijek njegujemo tu naviku; mama spava s bebom, tata spava s Dorom.

Neće zauvijek.
Tatu će u jednom trenutku zamijeniti seka pa će se navikavati dijeliti sobu.

Mišljenja sam da se navike ne treba bojati, posebno kod, nazovimo ih, zahtjevnijih beba.

Navika nam može olakšati.
Zato motajte svoje bebe, zujite bijelu buku po cijele dane, nosajte i ljuljajte, šuškajte i pjevajte jer možda već sutra više nećete trebati.
Uživajte u svakom trenutku roditeljstva jer je poseban i jedinstven.
P.s. Bebe nemaju niti jednu trećinu vaše kilaže, nije li se smiješno bojati tako malenih bića 🙂
(Lako mi je sada govoriti)


Ostavi svoj odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *