(Ne)zgode i slične stvari u životu jedne majke

No comments yet

Ne tako davno lutajući internetom naišla sam na članak o „fenomenu drugog djeteta“. Autorica je skoro pa do zadnjeg detalja pogodila emociju koja je u meni gorila od samog trenutka spoznaje da sam trudna po drugi puta. Emocija neopisive sreće, jer drugo nije donijela roda onog trenutka kada smo to zaželjeli, dapače nakon dva spontana, odustali smo od ciljane „proizvodnje“ našeg drugog djeteta, pa je sama vijest stigla vrlo neočekivano. Emocija koja je jako remetila prvu je bila tuga pomiješana sa strahom.

Tu je autorica teksta koji me potakao da napišem ovo ogolila sve ono što je u meni ključalo. Kako ćemo opet, nakon 5 punih godina, ne-spavati noćima, birati trenutke za aktivnosti, igre i izlaske koji odgovaraju rasporedu hranjenja (tada nisam znala da ću dojiti na zahtjev jer sam prvorođenu baždarila na 3 sata)? Ukratko kako ćemo se priviknuti na novo stvorenje koja će nam, realno gledajući, narušiti obitelj? Zvuči brutalno, ali to je početak, dok se ne uhodamo, kasnije, ne sumnjam da će naša obitelj ponovno zasjati punim sjajem uigrane malene zajednice, našeg simpatičnog mikro kozmosa.

Trudnoća nije tekla kako to filmovi prikazuju, idealno, ja trčim s trbuhom do zubiju za svojom prvorođenom dok ona uči voziti bicikl bez pomoćnih kotača, da da i to sam probala, situacija je završila s išijasom i šepanjem od parka do kuće. Mučnine su me dotukle, bila sam mrzovoljna i činilo mi se kao da trunem na kauču dok život prolazi mimo mene,a moja prvorođena iskorištava momente u kojima majka ne može buditi kreativnost, motoričku sposobnost i kognitivni razvoj prvorođene, pa je krala moj mobitel i gledala Youtube. Ako ste se pitali odakle onim preglupim videouratcima u kojima ekipa otvara kinder jaja onoliko pregleda, sasvim sam sigurna da je moje dijete napucalo barem pola od tih ostalih možebitno zalutalih klikova. Zaključak je grižnja savjesti već u prvom tromjesečju.

U drugom sam bila kao feniks, podigla se s kauča u nove pobjede, ljeto, vani u hladu +50, a ja i prvorođena spavamo do 11 sati jer smo bile budne do iza ponoći. Drugo tromjesečje smo živjele po noći, jer ja nisam mogla živjeti po danu. Pardon, nisam mogla živjeti bez klime namještene da puše skoro pa minuse. Grižnja savjesti u drugom tromjesečju rezultirala je nekolicinom odlazaka na plažu točno u podne. Ja sam pod suncobranom skrivala svoje fleke na licu koje su me odlučile razveseliti s prvim zrakama ljetnog sunca i navikom da se ne mažem jer sam tamnoputa i nikada ne gorim, a prvorođena bijela kao sir, ne od puti već od kremice +87 samo za kikače.

Treće tromjesečje i pripadajuća grižnja savjesti rezultirala je nespavanjem u vrtiću. Majka se svaki dan gegala do vrtića po dijete točno u 13h prije spavanja. Što sam s tim postigla, paa ama baš ništa osim toga da nisam spavala ni ja, nit po danu nit po noći, nisam imala kada. I stigla seka. Ups prije nego je seka stigla ja sam dušu isplakala jer sam trebala ostati u bolnici zbog lošeg ctg-a (tahikardija), a kako će moja prvorođena bez svoje majke…

Grižnja savjesti, opet. I stigla seka.

Grižnja savjesti na najjače, jer imam osjećaj da starijoj kćeri govorim čekaj dok ovo i čekaj dok ono…zato kad beba spava, majka umjesto da se odmara, igra se s prvorođenom.

Znam da će proći, brže nego se čini, a sada se čini kao da dan traje sva četiri godišnja doba.

…….Nastavit će se.


Ostavi svoj odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *