U moru različitih tipova svega i svačega, pa tako i roditeljstva,
ja sam odlučila biti roditelj koji odgovara na potrebe djeteta.
Lažem, ništa nisam odlučila, tako se namjestilo.
Naprosto sam osjetljiva na suze, ne volim ih čuti i odmah reagiram, brzo, pokazalo se i prebrzo.

Kako se pokazalo?
Pa opet slučajno, ispričat ću vam taj jednostavni primjer.
Noć je, gluho doba noći, beba zaplače, ja se dižem odmah na prvom udisaju koji koristi za plakanje i padam preko papuča koje su na podu (a ja ih ne vidim), dok se pokušavam pribrati i dići s poda da bi došla do bebe, ta ista uplakana princeza prestaje plakati i nastavlja spavati snom pravednika.
Pouka: prerano reagiraš draga majko.

Poučena iskustvom trudim se imati odmak, osobito kada je riječ o plakanjima u snu.
Kukala sam i kako mi priljepak ne da kuhati ručak, već se ugura između mene i kuhinje i gura me svom snagom kako bi se odvojila i podigla ju. Ako samo guranje ne pali, odmah plače, opet plače, jako, najjače; ja reagiram, opet, a poslije kukam kako me zeza i ne da mi obavljati osnovne radnje kao kuhanje ručka (nemojte se onda čuditi zašto sam zakleti zagovarač kuhala na paru, ubaciš sastojke i zaboraviš na 25 minuta, samo da beba ne plače).
Moje ludilo je išlo toliko daleko da sam pekla palačinke za stariju i njezinu ekipu s malenom na leđima u klokanici.
Dvije tave i Ju na leđima da slučajno ne pruži ruke pa se opeče.

„Kako mene tako ne zeza?“, muž vješto sugerira;
ja bih ga na to najradije tavom po glavi sugestije radi, ali čovjek tvrdi da malena nakon nekog vremena odustane i ode se igrati.
Rekla bi mu: “ne laži”; ali znam da ne laže, samo je njegovo ignoriranje nje, dok radi tako nešto važno kao kuhanje, puno dosljednije nego moje.

Da, da, ja sam ta koja popušta i sva moja djeca (brojim i muža) to vješto iskorištavaju,
pa čak i to malo biće od godinu dana.
I tako odlučila Mislava biti dosljedna, odlučila Mislava ne dignuti malenu dok kuha.
Plakala je, jako, ja sam kuhala i u sebi kukala.
Plakala je jače, ja sam čučala i objašnjavala kako se ručak baš mora skuhati i da je ne mogu podignuti sada.
Plakala je najjače, ja sam grizla kuhaču da joj ne popustim; ručak se mora skuhati, beba je gladna.
Ponavljala sam joj da ću doći čim završim i da se igra s igračkama pokazujući na njih.
Umorila sam se, pa u najmanju ruku kao da sam se trčala Super Wings;
teško mi je bilo, toliko da nisam primijetila trenutak u kojem je beba odustala i otišla se igrati.

S vremena na vrijeme opet pokuša visiti na meni dok kuham, ali objasnim i onda se ode igrati.
Čudo jedno koliko je teško biti dosljedan kada baraba koristi sve raspoloživo da te razoruža: suze, guranje, povlačenje, padanje preko nogu, pa opet plakanje.
Mislim da sam tim velikim, a opet malenim pomakom učinila čitav zaokret u ponašanju bebe, jer se preko noći promijenila i prestala biti kronično grintavo i nezadovoljno stvorenje.

Kao da je mom djetetu trebalo to da postavim granicu sebe, koliko JA nije njezino, već samo moje; pa bilo to jutarnje pijenje kave u miru ili kuhanje ručka ili odlazak na wc bez da ti netko sjedi u krilu.
Nikako nisam mogla shvatiti da dijete kojem je roditelj toliko posvećen može biti toliko nezadovoljno (čak mi je i jedna prijateljica nedavno na kavi rekla: “Čovječe, mislim da je ovo prvi put otkako se rodila da mi se čini zadovoljna”).

Bilo je iznimno frustrirajuće truditi se toliko i predati se u potpunosti malenom biću jer znaš da si mu sve na svijetu, ali i dalje nije zadovoljno.
Njezino nezadovoljstvo uistinu seže još iz boksa u rađaoni: ona, ja, muž, doktori, babice, neonatologinja i konstatacija “dijete mora na odjel jer zvuči nezadovoljno, ječi”…
Tada mi je mahinalno došlo da kažem da nakon 12 sati mučenja nisam ni ja baš najsretnija, ali sam prešutila…
To stanje njezinog nezadovoljstva nas je pratilo punih godinu i dva mjeseca i onda je stalo.

Možda ima veze s postavljanjem granice, možda ima veze sa zvjezdanim kontelacijama, a možda nema apsolutno nikakve veze, ali Bože hvala ti.

Neponovilo se!


Moja starija je predškolka, ponosna predškolka, najstarija curica u svojoj vrtićkoj grupi.
Kad su sve cure bile princeze, ona je bila vještica; sve su druge bile sirene, ona kit; naprosto nije bila ukalupljena.
Ona ne zna što je to marka odjeće niti obuće, ne zna što je skuplje što jeftinije, zna samo što joj se sviđa, a što ne. Dakle, ona je nesvjesni ponosni Lidlić jer joj se to sviđa i to joj nitko nije nametnuo.

U vrtiću ima dvije najbolje prijateljice (imam mišljenje o trio odnosima temeljeno na vlastitom iskustvu koje nije baš bajno, ali dobro, ima dvije najbolje prijateljice i niti jednu ne favorizira više od druge, meni dovoljno, ja sretna).

Ona nije od velikih riječi…
„Mico kako je bilo u vrtiću?“
„Dobro“
„Šta ste danas imali za ručak?“ (imam fotkan jelovnik u mobitelu da joj ne ponavljam slučajno ručak i večeru, ali isto pitam)
„Hranu“
Pametnjakovićka…

Neku večer, spremamo se za krevet, a ona sama započne priču.
„Mama neću obući bijelu potkošulju“
kaže dovoljno autoritativno da bi joj i Janko Bobetko salutirao.
„Zašto dušo, u čemu je problem?“
(ima ona epizoda tipa smeta me rub hlača od pidžame, ali isto sam ostala pomalo zatečena)
„Piiiip i piiiip (cenzura imena) mi se rugaju da sam ja muško jer nosim običnu bijelu donju majicu“
kaže tihim i izrazito tužnim glasom.

Možete li zamisliti što se u tom trenutku dogodilo u mojoj glavi??
Osim salve psovki koje sam u sebi izgovorila u mili-sekundi filmska scena je bila gljiva od atomske bombe kako se uzdiže iz moje glave.
Ja sam, znate, negacija dame, sirovina; da se mene pita ja bi skinula hlače do gola, pokazala neku stvar i pitala cure vidite li pišu, ako ga ne vidite, a nema ga, znači, nisam muško…
Ali, jasno je da to nije odgoj, metoda je, ali ne baš dobra, ne primjerena vrtićkom uzrastu.
Dakle, preskačem i ostavljam taj scenarij za sebe.

I dalje zatečena, molim svoje starije dijete da mi dopusti da o temi razmislim prije nego joj odgovorim savjetom (tražim odmak jer sam uistinu frapirana).
Kako bi vi, dragi moji suborci regirali na to?

Sjećam se kao da je bilo jučer, mala ja, niži razredi osnovne škole, trči po stepenicama škole od vesele ekipice koja pjeva Sevin hit: “ ja sam djevojka sa sela“.
Nažalost ova djevojka sela nije vidjela, pa ju je muž u dvadesetima morao učiti da bambi nije vrsta životinje te da je janje mlado od ovce; naime, ja to stvarno nisam znala (shame on moji roditelji).

Zašto su zlobna djeca pjevala pjesmu koja mi se duboko usjekla u pamćenje i dan danas je sjećanje na taj događaj vrlo svježe i opipljivo?
Razlog su hlače.
Prekrasne hlače boje trule višnje koje mi je sašila baka.
Moja je pokojna baka bila krojačica i imala je zlatne ruke koje su i sašile te hlače.
Elastina koja prati liniju noge s nekim neobičnim proštepanim dijelom koji je išao duž cijele nogavice.
Jako fora hlače, zbog kojih je u ustima i danas spomen na gorak okus.
Pogodite… Nisam ih nikada više htjela nositi, mislim da moja mama ni danas ne zna zašto.

Možemo li na to sve odmahnuti rukom i reći da su u pitanju dječja posla?
Možemo, ali pitanje je, trebamo li?

Ja tada nisam bila Lidlić, bila sam djevojka sa sela;
moje dijete jučer nije bilo Lidlić, bila je dječak, iako je cura i to iz usta najboljih prijateljica.

Moje dijete me opet večeras pita može li sutra obući šarenu potkošulju da joj se prijateljice ne rugaju i ozbiljno dodaje kako je ujutro stroža teta u smjeni, pa će se ona s njom konzultirati da malo porazgovara s Piiip i Piiiip.

Svi smo mi bili djeca, netko duže, netko kraće,
ali jako me rastužuje svaki spomen na to da dijete može biti toliko okrutno i „zlurado“.


Čujete li Vi mene dok ja pišem?
Šalu na stranu, uvijek kada nešto čitam u glavi čujem naglasak ili dijalekt koji mi odgovara uz pročitano.
Obzirom da već znate da sam iz Dalmacije, preciznije Splita, čuli Vi mene ili ne, ljeto sam provela na plaži.
Da, da, na plaži cijelo ljeto, čak i po kiši.
Plaža je moja, reći ću i naša pri čemu mislim na sebe i djecu, hit ljetna destinacija.
Ne, nisam nosila oko despasita, despuhita i ostale beštije, nosila sam 3 koluta, torbu, još jednu torbu s perajama i maskom te u ustima neizostavni detalj – ključ od auta.
Ups, pardon zaboravih na malenu, i ona je bila negdje na meni prilikom svakog iskrcavanja na plažu.

Na plaži je super.
Ako dođete dovoljno kasno imate gdje parkirati jer su dobre majke već krenule doma s djecom (a ja sam tek stigla), ako stignete dovoljno rano imate društvo tih dobrih majki jer misle da ste jedna od njih.
Mi već imamo svoju lokaciju, i to lokaciju koju ne trebam rezervirati ručnikom ili prljavom pelenom večer prije. Lokacija je u hladu, tamo u kasnijem terminu nema nikoga jer se koke prže na suncu, a u ranijem vam one već spomenute dobre majke naprave metar kvadratni mjesta da se iskrcate s koferima i djecom.
Djeca vole plažu, cure vole plažu na moje oduševljenje, jer i mama voli plažu.
Mama bi se bez djece sigurno naslikavala na bezparitu i trackala pekmezom od suhih šljiva za brzo prljanje odjeće i ručnika.
Ali, mama ima djecu i djeca su uvijek s mamom.
Ne bunim se, nemojte to pomisliti, obožavam svoju djecu, kao što vidite nepresušna su inspiracija.
Na plaži se djeca umore, naravno skaču, pužu, jedu kamenje, jedu ostatke tuđe hrane, jedu kremu za sunčanje faktor +657, skaču još malo, plivaju, rone, prskaju i onda spavaju… spavaju bez mrdanja po dva sata, a što majci više treba od mira i odmora, puna dva sata.
E pa majci tada treba starije dijete koje se nije umorilo dovoljno.
Tada u kućnom redu i miru majka i starije dijete vježbaju matematiku, naravno da ne, tada nas dvije igramo uno i jedemo sladoled.

Preko ljeta ljudi mršave od vrućine, ja ne, ja nisam čovjek 🙂 , meni preko ljeta padne šećer pa apsolutno moram dnevno pomesti do litre sladoleda, prvorođena se ne buni, već je naučila: kada seka zaspe ona trči po sladoled i dvije žlice jer tko je vidio lijepe posude za sladoled iz regala koristiti u skladu s namjenom.

Volim ljeto.
Pusa od mame


I tako smo prošli slavnih 6 mjeseci, boreći se s raznoraznim situacijama od kojih na većinu nismo bili pripremljeni usprkos dosta „zahtjevnom“ prvom djetetu.
Jedan od većih izazova ovog ponovljenog majčinstva bilo je upravo dojenje.
U 6 mjeseci preživjeli smo oko 8 vrlo upornih štrajkova dojenja (razlozi, pa nema ih, odnosno nisu na popisu potencijalnih koje nudi doktor google).
Preživjeli smo začepljene noseve, dojenje obostrano, jednostrano, spavajući, plešući, cupkajući, šetajući, hopsajući, dojenje u miru i tišini, sjedeći, nogometno, ma svakojaka dojenja smo isprobali i preživjeli.
Ako pogađate, navedene metode su funkcionirale u najboljem slučaju čak jedan puni dan.

Preživjeli smo i priraste na donjoj granici koji su joj se tolerirali jer je rođena u kategoriji velikih (preko 4 kg).
Nismo uduplali porođajnu težinu, ali zbog bedara koje je naslijedila od majke nikada nismo imali problem oko tih sumnjivih prirasta.
Sve je školski, hvat, protok, količina, izdajanje, dojenje, bradavice, sve je tu, a dijete nije dobivalo kilogram mjesečno. – Sigurno ti je mlijeko tanko
– Možda mala ne dođe do masnog mlijeka (jer je dojila vremenski kratko, svega 10ak minuta)
– Možda bi je trebala prestati dojiti na zahtjev i uobročiti ju
– Možda bi trebala dodati ad
– Možda bi trebala prestati dojiti

A dragi moji sukomentatori možda su u šumi….
– Ne postoji tanko mlijeko
– Kada dojite na zahtjev tada nema predjela, jela i deserta već je sve u jednome (kažu Rode)
– Što ako beba neće AD već vrišti kao da je Denisova majka gleda poprijeko (crna neprimjerena šala)
– Što ako pripadam rizičnoj skupini raka dojke i imam najtoplije preporuke onkologa dojiti čim duže?

Dragi moji komentatori, blago vam se jer ste u većini slučajeva veći vjernici i od samog pape, blago vam se jer pribjegavate instant rješenjima na svaki, pa i najmanji problem, blago vam se.
U stvarnosti Vam se uopće nije blago.
Jer ako me nalijete s hektolitar čaja za dojenje dostupnog na polici supermarketa, jedina količina na koju možete utjecati je broj puta koliko ću otići piškiti.

Nisam fanatik, ali meni dojenje treba kako bih bila sigurna da sam napravila najbolje za nju i za sebe.
Staž od 7 punih mjeseci sam skupila s prvorođenom i točno znam zašto nije dojila niti dana duže, a razlog je upravo u dobronamjernim savjetima usputnih sukomentatora mladoj uplašenoj i nedovoljno informiranoj majci.

Tada su mi savjetovali da prestanem dojiti po noći jer je beba dobivala preko kilogram svaki mjesec pa sigurno nije gladna i može spavati (budila se stotinu puta po noći i okolina mi je sugerirala da noć preskočimo kako bi beba spavala).
Dora i dalje nije spavala, a mlijeko je jednim jutrom nestalo kao da ga nikada nije ni bilo.
Mlađa ima točno 7 mjeseci i doji još uvijek.

Hvala vam svima na savjetima da to čim prije prestanemo jer će kasnije biti teško.
Možda i hoće, a možda neće.


Evo mene, nakon tri puna tjedna kaosa i svih krugova Danteovog pakla (kako se to u mojoj glavi činilo dok se stvar odvijala, ali u biti je sastavni dio života i samo jedna u nizu prepreka).
Prvorođena je krenula opet u vrtić, nakon 3 mjeseca, period koji sam ocijenila kao optimalan za izolaciju od bolešćurina iz legla zvanog vrtić.
Ponedjeljak, utorak, srijeda (ačuuu, khmm khmmm- prijevod: kihanje i kašljanje), četvrtak, petak, temperatura, još veća temperatura, pad temperature, mene boli grlo, malo me jače boli grlo, temperatura, još veća temperatura, kurim na +40, hitni prijem za infektologiju aka zarazno, ouuu yeah.
Beba je postojana.
Ja ne postojim.
Ne sjećam se kada sam zadnji puta isparavala na +40.
Lupocet, Neofen, krumpiri u čarapama, tuširanje.
Ništa.
Mlijeko na +40.
Beba nije oduševljena, ali je i dalje postojana.
Jedna kutija antibiotika, druga kutija antibiotika, mama se polako vraća u život.
Ne tresem se kao masažer u trećoj brzini, imam snage za podignuti tetrapak mlijeka dok ga sipam u kavu, moj jedini porok.
Noć, plač, beba više nije postojana.
I tako tjedan dana borbe s fiziološkom, usisavačima, čepićima i beba je opet postojana.
Moja pobjeda.
Mama vs. viroza.
Mama je pobijedila.
Tata više nije postojan.
I nema 37.2 već pošteno isparava.
Kauč, krevet, bolovanje.
Tata isto pije antibiotik.
I opet je postojan.
Rekao bi čovjek da dramim zbog običnih prehlada, ali ovo mi je baš teško palo.
Em je beba malena, em sam prvi puta i ja bila nemoćna zbog sebe.
Užasan osjećaj, ali preživjeli smo.
I osjećam se zahvalno.
Na svemu.
Zdravlju ponajviše.
Plaču koji nije uzrokovan temperaturom, kihanjem zbog sunca, a ne virusa, kašljanju zbog bale, a ne spuštanja sline na pluća.
Zahvalna sam i svjesna da postoje oni kojima naše stanje izgleda kao godišnji odmor.
Htjela bi im nešto poželjeti, ali to u riječi ne stane. <3

Ne tako davno lutajući internetom naišla sam na članak o „fenomenu drugog djeteta“. Autorica je skoro pa do zadnjeg detalja pogodila emociju koja je u meni gorila od samog trenutka spoznaje da sam trudna po drugi puta. Emocija neopisive sreće, jer drugo nije donijela roda onog trenutka kada smo to zaželjeli, dapače nakon dva spontana, odustali smo od ciljane „proizvodnje“ našeg drugog djeteta, pa je sama vijest stigla vrlo neočekivano. Emocija koja je jako remetila prvu je bila tuga pomiješana sa strahom.

Tu je autorica teksta koji me potakao da napišem ovo ogolila sve ono što je u meni ključalo. Kako ćemo opet, nakon 5 punih godina, ne-spavati noćima, birati trenutke za aktivnosti, igre i izlaske koji odgovaraju rasporedu hranjenja (tada nisam znala da ću dojiti na zahtjev jer sam prvorođenu baždarila na 3 sata)? Ukratko kako ćemo se priviknuti na novo stvorenje koja će nam, realno gledajući, narušiti obitelj? Zvuči brutalno, ali to je početak, dok se ne uhodamo, kasnije, ne sumnjam da će naša obitelj ponovno zasjati punim sjajem uigrane malene zajednice, našeg simpatičnog mikro kozmosa.

Trudnoća nije tekla kako to filmovi prikazuju, idealno, ja trčim s trbuhom do zubiju za svojom prvorođenom dok ona uči voziti bicikl bez pomoćnih kotača, da da i to sam probala, situacija je završila s išijasom i šepanjem od parka do kuće. Mučnine su me dotukle, bila sam mrzovoljna i činilo mi se kao da trunem na kauču dok život prolazi mimo mene,a moja prvorođena iskorištava momente u kojima majka ne može buditi kreativnost, motoričku sposobnost i kognitivni razvoj prvorođene, pa je krala moj mobitel i gledala Youtube. Ako ste se pitali odakle onim preglupim videouratcima u kojima ekipa otvara kinder jaja onoliko pregleda, sasvim sam sigurna da je moje dijete napucalo barem pola od tih ostalih možebitno zalutalih klikova. Zaključak je grižnja savjesti već u prvom tromjesečju.

U drugom sam bila kao feniks, podigla se s kauča u nove pobjede, ljeto, vani u hladu +50, a ja i prvorođena spavamo do 11 sati jer smo bile budne do iza ponoći. Drugo tromjesečje smo živjele po noći, jer ja nisam mogla živjeti po danu. Pardon, nisam mogla živjeti bez klime namještene da puše skoro pa minuse. Grižnja savjesti u drugom tromjesečju rezultirala je nekolicinom odlazaka na plažu točno u podne. Ja sam pod suncobranom skrivala svoje fleke na licu koje su me odlučile razveseliti s prvim zrakama ljetnog sunca i navikom da se ne mažem jer sam tamnoputa i nikada ne gorim, a prvorođena bijela kao sir, ne od puti već od kremice +87 samo za kikače.

Treće tromjesečje i pripadajuća grižnja savjesti rezultirala je nespavanjem u vrtiću. Majka se svaki dan gegala do vrtića po dijete točno u 13h prije spavanja. Što sam s tim postigla, paa ama baš ništa osim toga da nisam spavala ni ja, nit po danu nit po noći, nisam imala kada. I stigla seka. Ups prije nego je seka stigla ja sam dušu isplakala jer sam trebala ostati u bolnici zbog lošeg ctg-a (tahikardija), a kako će moja prvorođena bez svoje majke…

Grižnja savjesti, opet. I stigla seka.

Grižnja savjesti na najjače, jer imam osjećaj da starijoj kćeri govorim čekaj dok ovo i čekaj dok ono…zato kad beba spava, majka umjesto da se odmara, igra se s prvorođenom.

Znam da će proći, brže nego se čini, a sada se čini kao da dan traje sva četiri godišnja doba.

…….Nastavit će se.