U moru različitih tipova svega i svačega, pa tako i roditeljstva,
ja sam odlučila biti roditelj koji odgovara na potrebe djeteta.
Lažem, ništa nisam odlučila, tako se namjestilo.
Naprosto sam osjetljiva na suze, ne volim ih čuti i odmah reagiram, brzo, pokazalo se i prebrzo.

Kako se pokazalo?
Pa opet slučajno, ispričat ću vam taj jednostavni primjer.
Noć je, gluho doba noći, beba zaplače, ja se dižem odmah na prvom udisaju koji koristi za plakanje i padam preko papuča koje su na podu (a ja ih ne vidim), dok se pokušavam pribrati i dići s poda da bi došla do bebe, ta ista uplakana princeza prestaje plakati i nastavlja spavati snom pravednika.
Pouka: prerano reagiraš draga majko.

Poučena iskustvom trudim se imati odmak, osobito kada je riječ o plakanjima u snu.
Kukala sam i kako mi priljepak ne da kuhati ručak, već se ugura između mene i kuhinje i gura me svom snagom kako bi se odvojila i podigla ju. Ako samo guranje ne pali, odmah plače, opet plače, jako, najjače; ja reagiram, opet, a poslije kukam kako me zeza i ne da mi obavljati osnovne radnje kao kuhanje ručka (nemojte se onda čuditi zašto sam zakleti zagovarač kuhala na paru, ubaciš sastojke i zaboraviš na 25 minuta, samo da beba ne plače).
Moje ludilo je išlo toliko daleko da sam pekla palačinke za stariju i njezinu ekipu s malenom na leđima u klokanici.
Dvije tave i Ju na leđima da slučajno ne pruži ruke pa se opeče.

„Kako mene tako ne zeza?“, muž vješto sugerira;
ja bih ga na to najradije tavom po glavi sugestije radi, ali čovjek tvrdi da malena nakon nekog vremena odustane i ode se igrati.
Rekla bi mu: “ne laži”; ali znam da ne laže, samo je njegovo ignoriranje nje, dok radi tako nešto važno kao kuhanje, puno dosljednije nego moje.

Da, da, ja sam ta koja popušta i sva moja djeca (brojim i muža) to vješto iskorištavaju,
pa čak i to malo biće od godinu dana.
I tako odlučila Mislava biti dosljedna, odlučila Mislava ne dignuti malenu dok kuha.
Plakala je, jako, ja sam kuhala i u sebi kukala.
Plakala je jače, ja sam čučala i objašnjavala kako se ručak baš mora skuhati i da je ne mogu podignuti sada.
Plakala je najjače, ja sam grizla kuhaču da joj ne popustim; ručak se mora skuhati, beba je gladna.
Ponavljala sam joj da ću doći čim završim i da se igra s igračkama pokazujući na njih.
Umorila sam se, pa u najmanju ruku kao da sam se trčala Super Wings;
teško mi je bilo, toliko da nisam primijetila trenutak u kojem je beba odustala i otišla se igrati.

S vremena na vrijeme opet pokuša visiti na meni dok kuham, ali objasnim i onda se ode igrati.
Čudo jedno koliko je teško biti dosljedan kada baraba koristi sve raspoloživo da te razoruža: suze, guranje, povlačenje, padanje preko nogu, pa opet plakanje.
Mislim da sam tim velikim, a opet malenim pomakom učinila čitav zaokret u ponašanju bebe, jer se preko noći promijenila i prestala biti kronično grintavo i nezadovoljno stvorenje.

Kao da je mom djetetu trebalo to da postavim granicu sebe, koliko JA nije njezino, već samo moje; pa bilo to jutarnje pijenje kave u miru ili kuhanje ručka ili odlazak na wc bez da ti netko sjedi u krilu.
Nikako nisam mogla shvatiti da dijete kojem je roditelj toliko posvećen može biti toliko nezadovoljno (čak mi je i jedna prijateljica nedavno na kavi rekla: “Čovječe, mislim da je ovo prvi put otkako se rodila da mi se čini zadovoljna”).

Bilo je iznimno frustrirajuće truditi se toliko i predati se u potpunosti malenom biću jer znaš da si mu sve na svijetu, ali i dalje nije zadovoljno.
Njezino nezadovoljstvo uistinu seže još iz boksa u rađaoni: ona, ja, muž, doktori, babice, neonatologinja i konstatacija “dijete mora na odjel jer zvuči nezadovoljno, ječi”…
Tada mi je mahinalno došlo da kažem da nakon 12 sati mučenja nisam ni ja baš najsretnija, ali sam prešutila…
To stanje njezinog nezadovoljstva nas je pratilo punih godinu i dva mjeseca i onda je stalo.

Možda ima veze s postavljanjem granice, možda ima veze sa zvjezdanim kontelacijama, a možda nema apsolutno nikakve veze, ali Bože hvala ti.

Neponovilo se!


Čujete li Vi mene dok ja pišem?
Šalu na stranu, uvijek kada nešto čitam u glavi čujem naglasak ili dijalekt koji mi odgovara uz pročitano.
Obzirom da već znate da sam iz Dalmacije, preciznije Splita, čuli Vi mene ili ne, ljeto sam provela na plaži.
Da, da, na plaži cijelo ljeto, čak i po kiši.
Plaža je moja, reći ću i naša pri čemu mislim na sebe i djecu, hit ljetna destinacija.
Ne, nisam nosila oko despasita, despuhita i ostale beštije, nosila sam 3 koluta, torbu, još jednu torbu s perajama i maskom te u ustima neizostavni detalj – ključ od auta.
Ups, pardon zaboravih na malenu, i ona je bila negdje na meni prilikom svakog iskrcavanja na plažu.

Na plaži je super.
Ako dođete dovoljno kasno imate gdje parkirati jer su dobre majke već krenule doma s djecom (a ja sam tek stigla), ako stignete dovoljno rano imate društvo tih dobrih majki jer misle da ste jedna od njih.
Mi već imamo svoju lokaciju, i to lokaciju koju ne trebam rezervirati ručnikom ili prljavom pelenom večer prije. Lokacija je u hladu, tamo u kasnijem terminu nema nikoga jer se koke prže na suncu, a u ranijem vam one već spomenute dobre majke naprave metar kvadratni mjesta da se iskrcate s koferima i djecom.
Djeca vole plažu, cure vole plažu na moje oduševljenje, jer i mama voli plažu.
Mama bi se bez djece sigurno naslikavala na bezparitu i trackala pekmezom od suhih šljiva za brzo prljanje odjeće i ručnika.
Ali, mama ima djecu i djeca su uvijek s mamom.
Ne bunim se, nemojte to pomisliti, obožavam svoju djecu, kao što vidite nepresušna su inspiracija.
Na plaži se djeca umore, naravno skaču, pužu, jedu kamenje, jedu ostatke tuđe hrane, jedu kremu za sunčanje faktor +657, skaču još malo, plivaju, rone, prskaju i onda spavaju… spavaju bez mrdanja po dva sata, a što majci više treba od mira i odmora, puna dva sata.
E pa majci tada treba starije dijete koje se nije umorilo dovoljno.
Tada u kućnom redu i miru majka i starije dijete vježbaju matematiku, naravno da ne, tada nas dvije igramo uno i jedemo sladoled.

Preko ljeta ljudi mršave od vrućine, ja ne, ja nisam čovjek 🙂 , meni preko ljeta padne šećer pa apsolutno moram dnevno pomesti do litre sladoleda, prvorođena se ne buni, već je naučila: kada seka zaspe ona trči po sladoled i dvije žlice jer tko je vidio lijepe posude za sladoled iz regala koristiti u skladu s namjenom.

Volim ljeto.
Pusa od mame


Kada je prvorođena mogla samostalno otvoriti frižider i oguliti bananu, odlučili smo se na bebu broj 2.

Obzirom da nije bila noćno spavalo punih 13 mjeseci, a i poslije povremeno, nisam se usudila napraviti malu razliku među djecom.
I tako su godine prolazile.
Kada smo odlučili da smo spremni za jovo-nanovo, plusić se pokazao odmah slijedeći mjesec.
Pomislila sam, čovječe što smo mi sretni. Neki ljudi prvo ne mogu dobiti, a neki drugo pokušavaju „napraviti“ godinama. Nama se posrećilo, sreći stvarno nije bilo kraja.
Tako se to tada činilo.
Poznavajući proceduru čekala sam 7. tjedan za prvi posjet ginekologu. Točkica je bila tu, ali nije odgovarala tjednima (što mi nije bilo strano jer je prvorođena bila „2 tjedna manja beba“) i tu sam pomislila: eto nam reprize.
Naručena za tjedan dana kasnije počela sam osjećati nelagodu. Ružan osjećaj koji nisam mogla objasniti, niti je bio utemeljen na činjenicama, samo ružan osjećaj.
Idući pregled je ružan osjećaj dobio manifestaciju u stvarnosti, prazna gestacijska vrećica i uputnica za kiretažu. Grozno sam plakala, svi su me tješili da je bolje tako nego da se rodi pa da bebi bude nedajbože nešto, ali ja se nisam mogla pomiriti s time.
Užasno mi je teško palo što se moram rastati od točkice, točkice koju sam toliko željela.
Sutradan sam otišla na posao, ali prije marende (gableca) sam s temperaturom završila na hitnom ginekološkom. Trbuh me počeo boljeti. Točkica je odlučila sama otići uz komplikacije.
Našopali su me antibiotikom i poslali me kući da se vratim ujutro na kiretažu ako temperatura padne.
Sutra ujutro je bio Badnjak. Kiretaža je bila pod lokalnom. Nitko mi nije rekao da se uz lokalnu daje i adrenalin koji ti učini to da u najmanju ruku misliš da ćeš umrijeti od srčanog udara.
Preživjela sam.
Vrištala sam od prve doze ergometrina. Danas ne znam je li me zapravo toliko stravično boljelo ili me duša boljela jer točkice više nema.
Brzo sam se vratila na posao, samo da ne mislim na blagdane. Koji blagdani, provedeni gledajući bor iz žablje perspektive s kauča. Prvorođena mi je pravila društvo, miteći me kolačima.
Pauza. 5 mjeseci. 2 mjeseca duže nego što nam je sugerirano.
Opet plusić.
Opet sreća.
Opet grč u trbuhu.
I točkica nestade u 6.om tjednu sama.
Plakala sam.
Oboje smo sretni jer nisam morala na stol.
Postalo nam je vrlo jasno da mi snujemo, a netko drugi odlučuje.
Točkice nas napuštaju ostavljajući neizbrisiv trag na nama.
Dogovorili smo se da nema više pokušaja.
Mužu je bilo važnije da sam ja dobro nego da mu se ostvari san o dvoje djece.
Skidam mu kapu, ja sam bila upornija, opet gurajući nauštrb vlastitog zdravlja. Nikada nismo doznali zašto su nas točkice napustile, svaka na svoj način. Slušali smo razne teorije koje su nažalost samo u domeni nagađanja. Naš sustav ne zahtjeva obradu žene koja je imala dva „spontana“ kako ih oni kategoriziraju. Pokušavati dalje, nije bila opcija.
Zato, moja mazo, ti prkosiš odlukama i dogovorima, statistici i vjerojatnosti.
Ti si iznenađenje i poklon, strah i sreća.
Ti si nada i vjera.
Moja mazo, ti si odabrala nas i pridružila nam se točno onda kada je bio tvoj trenutak, ne naš.
Zato si tako posebna, mazna, draga i mila jer si došla i obrisala nam suze s lica, one za koje smo samo mi znali, koje smo skrivali.
Ovo je za sve majke i očeve, za neisplakane suze, za točkice koje su nas napustile.
Ima nade.
Imajte vjere.


Evo mene, nakon tri puna tjedna kaosa i svih krugova Danteovog pakla (kako se to u mojoj glavi činilo dok se stvar odvijala, ali u biti je sastavni dio života i samo jedna u nizu prepreka).
Prvorođena je krenula opet u vrtić, nakon 3 mjeseca, period koji sam ocijenila kao optimalan za izolaciju od bolešćurina iz legla zvanog vrtić.
Ponedjeljak, utorak, srijeda (ačuuu, khmm khmmm- prijevod: kihanje i kašljanje), četvrtak, petak, temperatura, još veća temperatura, pad temperature, mene boli grlo, malo me jače boli grlo, temperatura, još veća temperatura, kurim na +40, hitni prijem za infektologiju aka zarazno, ouuu yeah.
Beba je postojana.
Ja ne postojim.
Ne sjećam se kada sam zadnji puta isparavala na +40.
Lupocet, Neofen, krumpiri u čarapama, tuširanje.
Ništa.
Mlijeko na +40.
Beba nije oduševljena, ali je i dalje postojana.
Jedna kutija antibiotika, druga kutija antibiotika, mama se polako vraća u život.
Ne tresem se kao masažer u trećoj brzini, imam snage za podignuti tetrapak mlijeka dok ga sipam u kavu, moj jedini porok.
Noć, plač, beba više nije postojana.
I tako tjedan dana borbe s fiziološkom, usisavačima, čepićima i beba je opet postojana.
Moja pobjeda.
Mama vs. viroza.
Mama je pobijedila.
Tata više nije postojan.
I nema 37.2 već pošteno isparava.
Kauč, krevet, bolovanje.
Tata isto pije antibiotik.
I opet je postojan.
Rekao bi čovjek da dramim zbog običnih prehlada, ali ovo mi je baš teško palo.
Em je beba malena, em sam prvi puta i ja bila nemoćna zbog sebe.
Užasan osjećaj, ali preživjeli smo.
I osjećam se zahvalno.
Na svemu.
Zdravlju ponajviše.
Plaču koji nije uzrokovan temperaturom, kihanjem zbog sunca, a ne virusa, kašljanju zbog bale, a ne spuštanja sline na pluća.
Zahvalna sam i svjesna da postoje oni kojima naše stanje izgleda kao godišnji odmor.
Htjela bi im nešto poželjeti, ali to u riječi ne stane. <3

S prvorođenom, osim što sam bila jako mlada (za svoj pojam i s ovom pameti), bila sam jako uplašena i sav taj strah sam kompenzirala pokušavajući život smjestiti u rutine, navike ili radnje repetitivnog karaktera.
Srećom Dora je bila takvo dijete s kojim se to moglo učiniti.
Jela je svako 3 sata, po sat vremena, pa bi bila budna još sat vremena (dok bi podrignula) i onda bi spavala.

I opet.

I opet, a ja sam bila mirna u svom ponavljajućem životu.

Jedino sam se tako uspjela snaći u ulozi majke, konstantno gledajući na sat i zapisujući u malu tekicu 9.30 L (lijeva dojka) kako bi točno znala s kojom sam dojkom završila podoj tako da sljedeći nipošto ne krenem s pogrešnom. Bez obzira na silno paženje svako malo sam se borila sa začepljenim kanalima i temperaturom, ali ovo je pak druga tema iz domene životno iskustvo i staž u dojenju.

Vratimo se na naviku.
Često sam čula prijateljice kako se plaše navikavanja bebe na npr. uspavljivanje na rukama, kupanje svaku večer, spavanje uz bijelu buku jer kako kasnije doviknuti dijete od te navike.

Djeca su puna faza.

Ovo što je hit danas, sutra možda više neće biti.

Tako da današnja navika, sutra više ne mora biti.

Možda će ju beba odbaciti sama, a možda ćete se od iste odvikavati, kako bilo, za koju godinu se toga više nećete niti sjećati.
Baš pitam muža sjeća li se kada je Dora počela spavati preko dana bez upaljenog usisavača, i pogodite?!
Ne sjeća se, a ne samo to nego ne sjećam se niti ja.
Znam da se nije pokvario jer usisavač je još živ, ali ne znam kada je ta navika prestala, a prestala je.

I dudu je baba-roga odnijela noć poslije 3. rođendana i slavili smo jer nije i Doru odnijela.
Tako je i ta navika prestala.
Navika da spava s nama u krevetu nije postojala kad je bila beba jer sam ja tada bila isto preplašena: što ako je naviknem pa nam se permanentno useli u krevet?; zato smo tu naviku usvojili kada je napunila 3 i pol godine i upalu pluća.
Danas još uvijek njegujemo tu naviku; mama spava s bebom, tata spava s Dorom.

Neće zauvijek.
Tatu će u jednom trenutku zamijeniti seka pa će se navikavati dijeliti sobu.

Mišljenja sam da se navike ne treba bojati, posebno kod, nazovimo ih, zahtjevnijih beba.

Navika nam može olakšati.
Zato motajte svoje bebe, zujite bijelu buku po cijele dane, nosajte i ljuljajte, šuškajte i pjevajte jer možda već sutra više nećete trebati.
Uživajte u svakom trenutku roditeljstva jer je poseban i jedinstven.
P.s. Bebe nemaju niti jednu trećinu vaše kilaže, nije li se smiješno bojati tako malenih bića 🙂
(Lako mi je sada govoriti)


Dora je nastala zadnji semestar zadnje godine fakulteta, bila je to trudnoća o kojoj nije trebalo voditi posebne brige, školska ili fakultetska 🙂 , ali uz brige koje su me morile paralelno srećom pa je bilo tako. Brige zvane kolokviji, seminari, ispiti i na kraju diplomski rad. Uz sve to što sam obavljala sama živeći u Rijeci za koju me vezao fakultet nisam stizala uživati niti se uživjeti u trudnoću.

U Split sam se vratila u 7. mjesecu trudnoće, a tada je trebalo urediti i useliti u stan s mužem. Opet, trudnoća pada u drugi plan. Robicu smo naslijedili, a zahvaljujući popisima koje sam uspijevala pronaći na netu donekle sam se i pripremila za dolazak bebe.

Prve bebe. Jedine bebe koju sam tako malu u životu vidjela.

Mislim da niti ne moram pisati kako je dolazak Dore bio pravi šok. Iskreno pomalo sam je se bojala. Trebalo mi je dobrih mjesec dana da se naviknem na nju i da koliko toliko otjeram strah. Kako je vrijeme odmicalo tako sam počela uviđati da mi nedostaje mnoštvo stvari koje su mi bile neophodne za bebu.

Hmm… 5 tetra pelena apsolutno nije dovoljno, posebno ako je beba halapljiva, a mlijeka ima i za susjedinu. One nisu samo krpa koju ćete prebaciti preko ramena da vas dijete ne izbljucka, već su podloga kada skidate dijete kod pedijatra, podloga u kolicima (lakše je oprati tetru nego navlaku kolica), podloga u krevetiću pod glavom (ja stavim jer mi je jednostavnije maknuti tetru kao dijete bljucne po noći nego mijenjati čitavu posteljinu da ne leži u tome).

Švedske pelene s umetkom su puno zgodnije i praktičnije od starinskog povijanja s tetrom pa još jednom, pa onda nekom pelenom s konopčićima koja se veže, tako možete biti sigurni samo u jedno, a to je da ćete vašu bebu presvlačiti samo i isključivo vi i nitko drugi. Realno za to trebaju upute za korištenje.
U ručnike baš za bebe – tu istu bebu možete umotati možda prvih dva mjeseca poslije toga joj/mu nogice veselo proviruju.
Vreće za spavanje – koja beba ih prihvati ta majka mirnije spava jer se ne mora svako malo buditi da provjeri je li se beba otrkila ili ne, ali one koje možete kupiti su ili predebele ili pretanke, nema sredine.
Krštenje, more kiča, potraga u nedogled. Ne, ne želim satensku mini vjenčanicu, ne, ne želim krinolinu, ne ne želim. Želim diskretnu haljinicu šesnu i lijepu i kaputić i kapicu koja ne izgleda kao da je ispala iz romana Jane Austin.

Skeptična prema internet prodaji, ipak je to bilo prije 5 punih godina kada nisam vladala paypalom, asosima i ostalim finim blagodatima trgovanja iz naslonjača naišla sam na Mali Anđeo Butik na facebooku i odlučila naručiti prvu stvar; upravo vreću za spavanje. Stigla je u rekordnom roku i tada se rodila ljubav.

P.s za Dalmatince je poznato da su jako lokal patrioti, a pomalo domoljubi, pa kad sam vidjela da pomažem domaće poduzeće kupnjom postalo mi je još draže.

Beba Dora sada ima 5 godina i još se cijela može omotati ručnikom iz kolekcije Mali Anđeo.

…….Nastavit će se.


Projekt koji smo već dugo planirali konačno je ugledao svjetlo dana.
Web stranica Mali anđeo jako je posjećena; uživate pregledavati naše proizvode, čitati novosti i savjete, zato smo vam pripremili poslasticu.
Mali anđeo predstavlja mama blog, (ne)zgode i slične stvari jedne majke – bez cenzure, bez uljepšavanja, u potpunosti iskreno i s puno ljubavi.
Suradnju smo ostvarili s jednom prekrasnom mladom mamom, koja je dugogodišnji kupac proizvoda Mali anđeo.
Sve žene su kraljice, a ona je sretno udana žena, magistra kulturologije i majka (odnedavno) dviju prekrasnih djevojčica.
Mislava

Njeno ime je Mislava Zuppa Rašić, rođena 1988. i živi u Splitu.
Mnoge mame će se pronaći u njenim tekstovima iz svakodnevnice.

Uživajte u crticama iz života jedne mame na našem mama blogu.
Vaš Mali anđeo


Ne tako davno lutajući internetom naišla sam na članak o „fenomenu drugog djeteta“. Autorica je skoro pa do zadnjeg detalja pogodila emociju koja je u meni gorila od samog trenutka spoznaje da sam trudna po drugi puta. Emocija neopisive sreće, jer drugo nije donijela roda onog trenutka kada smo to zaželjeli, dapače nakon dva spontana, odustali smo od ciljane „proizvodnje“ našeg drugog djeteta, pa je sama vijest stigla vrlo neočekivano. Emocija koja je jako remetila prvu je bila tuga pomiješana sa strahom.

Tu je autorica teksta koji me potakao da napišem ovo ogolila sve ono što je u meni ključalo. Kako ćemo opet, nakon 5 punih godina, ne-spavati noćima, birati trenutke za aktivnosti, igre i izlaske koji odgovaraju rasporedu hranjenja (tada nisam znala da ću dojiti na zahtjev jer sam prvorođenu baždarila na 3 sata)? Ukratko kako ćemo se priviknuti na novo stvorenje koja će nam, realno gledajući, narušiti obitelj? Zvuči brutalno, ali to je početak, dok se ne uhodamo, kasnije, ne sumnjam da će naša obitelj ponovno zasjati punim sjajem uigrane malene zajednice, našeg simpatičnog mikro kozmosa.

Trudnoća nije tekla kako to filmovi prikazuju, idealno, ja trčim s trbuhom do zubiju za svojom prvorođenom dok ona uči voziti bicikl bez pomoćnih kotača, da da i to sam probala, situacija je završila s išijasom i šepanjem od parka do kuće. Mučnine su me dotukle, bila sam mrzovoljna i činilo mi se kao da trunem na kauču dok život prolazi mimo mene,a moja prvorođena iskorištava momente u kojima majka ne može buditi kreativnost, motoričku sposobnost i kognitivni razvoj prvorođene, pa je krala moj mobitel i gledala Youtube. Ako ste se pitali odakle onim preglupim videouratcima u kojima ekipa otvara kinder jaja onoliko pregleda, sasvim sam sigurna da je moje dijete napucalo barem pola od tih ostalih možebitno zalutalih klikova. Zaključak je grižnja savjesti već u prvom tromjesečju.

U drugom sam bila kao feniks, podigla se s kauča u nove pobjede, ljeto, vani u hladu +50, a ja i prvorođena spavamo do 11 sati jer smo bile budne do iza ponoći. Drugo tromjesečje smo živjele po noći, jer ja nisam mogla živjeti po danu. Pardon, nisam mogla živjeti bez klime namještene da puše skoro pa minuse. Grižnja savjesti u drugom tromjesečju rezultirala je nekolicinom odlazaka na plažu točno u podne. Ja sam pod suncobranom skrivala svoje fleke na licu koje su me odlučile razveseliti s prvim zrakama ljetnog sunca i navikom da se ne mažem jer sam tamnoputa i nikada ne gorim, a prvorođena bijela kao sir, ne od puti već od kremice +87 samo za kikače.

Treće tromjesečje i pripadajuća grižnja savjesti rezultirala je nespavanjem u vrtiću. Majka se svaki dan gegala do vrtića po dijete točno u 13h prije spavanja. Što sam s tim postigla, paa ama baš ništa osim toga da nisam spavala ni ja, nit po danu nit po noći, nisam imala kada. I stigla seka. Ups prije nego je seka stigla ja sam dušu isplakala jer sam trebala ostati u bolnici zbog lošeg ctg-a (tahikardija), a kako će moja prvorođena bez svoje majke…

Grižnja savjesti, opet. I stigla seka.

Grižnja savjesti na najjače, jer imam osjećaj da starijoj kćeri govorim čekaj dok ovo i čekaj dok ono…zato kad beba spava, majka umjesto da se odmara, igra se s prvorođenom.

Znam da će proći, brže nego se čini, a sada se čini kao da dan traje sva četiri godišnja doba.

…….Nastavit će se.