U moru različitih tipova svega i svačega, pa tako i roditeljstva,
ja sam odlučila biti roditelj koji odgovara na potrebe djeteta.
Lažem, ništa nisam odlučila, tako se namjestilo.
Naprosto sam osjetljiva na suze, ne volim ih čuti i odmah reagiram, brzo, pokazalo se i prebrzo.

Kako se pokazalo?
Pa opet slučajno, ispričat ću vam taj jednostavni primjer.
Noć je, gluho doba noći, beba zaplače, ja se dižem odmah na prvom udisaju koji koristi za plakanje i padam preko papuča koje su na podu (a ja ih ne vidim), dok se pokušavam pribrati i dići s poda da bi došla do bebe, ta ista uplakana princeza prestaje plakati i nastavlja spavati snom pravednika.
Pouka: prerano reagiraš draga majko.

Poučena iskustvom trudim se imati odmak, osobito kada je riječ o plakanjima u snu.
Kukala sam i kako mi priljepak ne da kuhati ručak, već se ugura između mene i kuhinje i gura me svom snagom kako bi se odvojila i podigla ju. Ako samo guranje ne pali, odmah plače, opet plače, jako, najjače; ja reagiram, opet, a poslije kukam kako me zeza i ne da mi obavljati osnovne radnje kao kuhanje ručka (nemojte se onda čuditi zašto sam zakleti zagovarač kuhala na paru, ubaciš sastojke i zaboraviš na 25 minuta, samo da beba ne plače).
Moje ludilo je išlo toliko daleko da sam pekla palačinke za stariju i njezinu ekipu s malenom na leđima u klokanici.
Dvije tave i Ju na leđima da slučajno ne pruži ruke pa se opeče.

„Kako mene tako ne zeza?“, muž vješto sugerira;
ja bih ga na to najradije tavom po glavi sugestije radi, ali čovjek tvrdi da malena nakon nekog vremena odustane i ode se igrati.
Rekla bi mu: “ne laži”; ali znam da ne laže, samo je njegovo ignoriranje nje, dok radi tako nešto važno kao kuhanje, puno dosljednije nego moje.

Da, da, ja sam ta koja popušta i sva moja djeca (brojim i muža) to vješto iskorištavaju,
pa čak i to malo biće od godinu dana.
I tako odlučila Mislava biti dosljedna, odlučila Mislava ne dignuti malenu dok kuha.
Plakala je, jako, ja sam kuhala i u sebi kukala.
Plakala je jače, ja sam čučala i objašnjavala kako se ručak baš mora skuhati i da je ne mogu podignuti sada.
Plakala je najjače, ja sam grizla kuhaču da joj ne popustim; ručak se mora skuhati, beba je gladna.
Ponavljala sam joj da ću doći čim završim i da se igra s igračkama pokazujući na njih.
Umorila sam se, pa u najmanju ruku kao da sam se trčala Super Wings;
teško mi je bilo, toliko da nisam primijetila trenutak u kojem je beba odustala i otišla se igrati.

S vremena na vrijeme opet pokuša visiti na meni dok kuham, ali objasnim i onda se ode igrati.
Čudo jedno koliko je teško biti dosljedan kada baraba koristi sve raspoloživo da te razoruža: suze, guranje, povlačenje, padanje preko nogu, pa opet plakanje.
Mislim da sam tim velikim, a opet malenim pomakom učinila čitav zaokret u ponašanju bebe, jer se preko noći promijenila i prestala biti kronično grintavo i nezadovoljno stvorenje.

Kao da je mom djetetu trebalo to da postavim granicu sebe, koliko JA nije njezino, već samo moje; pa bilo to jutarnje pijenje kave u miru ili kuhanje ručka ili odlazak na wc bez da ti netko sjedi u krilu.
Nikako nisam mogla shvatiti da dijete kojem je roditelj toliko posvećen može biti toliko nezadovoljno (čak mi je i jedna prijateljica nedavno na kavi rekla: “Čovječe, mislim da je ovo prvi put otkako se rodila da mi se čini zadovoljna”).

Bilo je iznimno frustrirajuće truditi se toliko i predati se u potpunosti malenom biću jer znaš da si mu sve na svijetu, ali i dalje nije zadovoljno.
Njezino nezadovoljstvo uistinu seže još iz boksa u rađaoni: ona, ja, muž, doktori, babice, neonatologinja i konstatacija “dijete mora na odjel jer zvuči nezadovoljno, ječi”…
Tada mi je mahinalno došlo da kažem da nakon 12 sati mučenja nisam ni ja baš najsretnija, ali sam prešutila…
To stanje njezinog nezadovoljstva nas je pratilo punih godinu i dva mjeseca i onda je stalo.

Možda ima veze s postavljanjem granice, možda ima veze sa zvjezdanim kontelacijama, a možda nema apsolutno nikakve veze, ali Bože hvala ti.

Neponovilo se!


Moja starija je predškolka, ponosna predškolka, najstarija curica u svojoj vrtićkoj grupi.
Kad su sve cure bile princeze, ona je bila vještica; sve su druge bile sirene, ona kit; naprosto nije bila ukalupljena.
Ona ne zna što je to marka odjeće niti obuće, ne zna što je skuplje što jeftinije, zna samo što joj se sviđa, a što ne. Dakle, ona je nesvjesni ponosni Lidlić jer joj se to sviđa i to joj nitko nije nametnuo.

U vrtiću ima dvije najbolje prijateljice (imam mišljenje o trio odnosima temeljeno na vlastitom iskustvu koje nije baš bajno, ali dobro, ima dvije najbolje prijateljice i niti jednu ne favorizira više od druge, meni dovoljno, ja sretna).

Ona nije od velikih riječi…
„Mico kako je bilo u vrtiću?“
„Dobro“
„Šta ste danas imali za ručak?“ (imam fotkan jelovnik u mobitelu da joj ne ponavljam slučajno ručak i večeru, ali isto pitam)
„Hranu“
Pametnjakovićka…

Neku večer, spremamo se za krevet, a ona sama započne priču.
„Mama neću obući bijelu potkošulju“
kaže dovoljno autoritativno da bi joj i Janko Bobetko salutirao.
„Zašto dušo, u čemu je problem?“
(ima ona epizoda tipa smeta me rub hlača od pidžame, ali isto sam ostala pomalo zatečena)
„Piiiip i piiiip (cenzura imena) mi se rugaju da sam ja muško jer nosim običnu bijelu donju majicu“
kaže tihim i izrazito tužnim glasom.

Možete li zamisliti što se u tom trenutku dogodilo u mojoj glavi??
Osim salve psovki koje sam u sebi izgovorila u mili-sekundi filmska scena je bila gljiva od atomske bombe kako se uzdiže iz moje glave.
Ja sam, znate, negacija dame, sirovina; da se mene pita ja bi skinula hlače do gola, pokazala neku stvar i pitala cure vidite li pišu, ako ga ne vidite, a nema ga, znači, nisam muško…
Ali, jasno je da to nije odgoj, metoda je, ali ne baš dobra, ne primjerena vrtićkom uzrastu.
Dakle, preskačem i ostavljam taj scenarij za sebe.

I dalje zatečena, molim svoje starije dijete da mi dopusti da o temi razmislim prije nego joj odgovorim savjetom (tražim odmak jer sam uistinu frapirana).
Kako bi vi, dragi moji suborci regirali na to?

Sjećam se kao da je bilo jučer, mala ja, niži razredi osnovne škole, trči po stepenicama škole od vesele ekipice koja pjeva Sevin hit: “ ja sam djevojka sa sela“.
Nažalost ova djevojka sela nije vidjela, pa ju je muž u dvadesetima morao učiti da bambi nije vrsta životinje te da je janje mlado od ovce; naime, ja to stvarno nisam znala (shame on moji roditelji).

Zašto su zlobna djeca pjevala pjesmu koja mi se duboko usjekla u pamćenje i dan danas je sjećanje na taj događaj vrlo svježe i opipljivo?
Razlog su hlače.
Prekrasne hlače boje trule višnje koje mi je sašila baka.
Moja je pokojna baka bila krojačica i imala je zlatne ruke koje su i sašile te hlače.
Elastina koja prati liniju noge s nekim neobičnim proštepanim dijelom koji je išao duž cijele nogavice.
Jako fora hlače, zbog kojih je u ustima i danas spomen na gorak okus.
Pogodite… Nisam ih nikada više htjela nositi, mislim da moja mama ni danas ne zna zašto.

Možemo li na to sve odmahnuti rukom i reći da su u pitanju dječja posla?
Možemo, ali pitanje je, trebamo li?

Ja tada nisam bila Lidlić, bila sam djevojka sa sela;
moje dijete jučer nije bilo Lidlić, bila je dječak, iako je cura i to iz usta najboljih prijateljica.

Moje dijete me opet večeras pita može li sutra obući šarenu potkošulju da joj se prijateljice ne rugaju i ozbiljno dodaje kako je ujutro stroža teta u smjeni, pa će se ona s njom konzultirati da malo porazgovara s Piiip i Piiiip.

Svi smo mi bili djeca, netko duže, netko kraće,
ali jako me rastužuje svaki spomen na to da dijete može biti toliko okrutno i „zlurado“.


I tako smo prošli slavnih 6 mjeseci, boreći se s raznoraznim situacijama od kojih na većinu nismo bili pripremljeni usprkos dosta „zahtjevnom“ prvom djetetu.
Jedan od većih izazova ovog ponovljenog majčinstva bilo je upravo dojenje.
U 6 mjeseci preživjeli smo oko 8 vrlo upornih štrajkova dojenja (razlozi, pa nema ih, odnosno nisu na popisu potencijalnih koje nudi doktor google).
Preživjeli smo začepljene noseve, dojenje obostrano, jednostrano, spavajući, plešući, cupkajući, šetajući, hopsajući, dojenje u miru i tišini, sjedeći, nogometno, ma svakojaka dojenja smo isprobali i preživjeli.
Ako pogađate, navedene metode su funkcionirale u najboljem slučaju čak jedan puni dan.

Preživjeli smo i priraste na donjoj granici koji su joj se tolerirali jer je rođena u kategoriji velikih (preko 4 kg).
Nismo uduplali porođajnu težinu, ali zbog bedara koje je naslijedila od majke nikada nismo imali problem oko tih sumnjivih prirasta.
Sve je školski, hvat, protok, količina, izdajanje, dojenje, bradavice, sve je tu, a dijete nije dobivalo kilogram mjesečno. – Sigurno ti je mlijeko tanko
– Možda mala ne dođe do masnog mlijeka (jer je dojila vremenski kratko, svega 10ak minuta)
– Možda bi je trebala prestati dojiti na zahtjev i uobročiti ju
– Možda bi trebala dodati ad
– Možda bi trebala prestati dojiti

A dragi moji sukomentatori možda su u šumi….
– Ne postoji tanko mlijeko
– Kada dojite na zahtjev tada nema predjela, jela i deserta već je sve u jednome (kažu Rode)
– Što ako beba neće AD već vrišti kao da je Denisova majka gleda poprijeko (crna neprimjerena šala)
– Što ako pripadam rizičnoj skupini raka dojke i imam najtoplije preporuke onkologa dojiti čim duže?

Dragi moji komentatori, blago vam se jer ste u većini slučajeva veći vjernici i od samog pape, blago vam se jer pribjegavate instant rješenjima na svaki, pa i najmanji problem, blago vam se.
U stvarnosti Vam se uopće nije blago.
Jer ako me nalijete s hektolitar čaja za dojenje dostupnog na polici supermarketa, jedina količina na koju možete utjecati je broj puta koliko ću otići piškiti.

Nisam fanatik, ali meni dojenje treba kako bih bila sigurna da sam napravila najbolje za nju i za sebe.
Staž od 7 punih mjeseci sam skupila s prvorođenom i točno znam zašto nije dojila niti dana duže, a razlog je upravo u dobronamjernim savjetima usputnih sukomentatora mladoj uplašenoj i nedovoljno informiranoj majci.

Tada su mi savjetovali da prestanem dojiti po noći jer je beba dobivala preko kilogram svaki mjesec pa sigurno nije gladna i može spavati (budila se stotinu puta po noći i okolina mi je sugerirala da noć preskočimo kako bi beba spavala).
Dora i dalje nije spavala, a mlijeko je jednim jutrom nestalo kao da ga nikada nije ni bilo.
Mlađa ima točno 7 mjeseci i doji još uvijek.

Hvala vam svima na savjetima da to čim prije prestanemo jer će kasnije biti teško.
Možda i hoće, a možda neće.


Kada na svijet dođe jedno sasvim maleno stvorenje u potpunosti ovisno o vama tada se u mojim očima dogodila jedna zanimljiva pojava, starije dijete mi se učinilo zrelije, malo previše, nerealno previše.

Bilo je lako zbuniti se.

Osobito zato što smo se vratili na gu-gu-ga-ga stil pored kojeg je petogodišnjakinja izgledala i zvučala kao doktor znanosti.

Na svu sreću shvatila sam to na vrijeme.

Nadam se.

Nervozna zašto viče dok beba spava, zašto lupa i trči, zašto me ne sluša, zašto se krevelji, zašto ne želi ići spavati, a ujutro mora u vrtić, svom sam starijem djetetu zamalo odrezala krila djetinjstva.
Nisam joj baš odrezala krila, na vrijeme sam stala kada sam shvatila da sam ih dobrano podšišala.
To je ta zamka koja se dogodi kada stigne netko potpuno ovisan o vama, pa vam se onaj malo manje ovisan učini samostalan, a u stvarnosti, niti pred zakonom, nije.

Shvatila sam da je to važno prepoznati na vrijeme, ne po djetetovo zdravlje (ima terapeuta :P) već po vaše zdravlje.

Jer ja sam se strašno nervirala.

Nikako mi nije bilo jasno zašto je toliko nerazumna, a sada uviđam da je očekivati od nje da bude razumna ravno tome da me iz prve shvati dok joj tumačim razliku između kulture i civilizacije.

Čak sam prvorođenu par puta upitala gdje je moje dijete kakvo pamtim, dobro i umiljato, mazno.
Pa to dijete je prepustilo majku bebi, doslovno.

Ona je mene prepustila.

I mene to boli.

Rijetko se kada želi opet maziti sa mnom, dapače kaže mi da “smrdim” na bebu, ali se želi igrati, stalno, a naročito kada kuham ili pokušavam razgrnuti robu ili izvaditi suđe iz mašine.
U manjku vremena da joj se posvećujem kao nekada, boli me to što ona odrasta i gura mene od sebe.
A zamalo sam joj i pomogla u tome.
Tako je prirodno da odrastu, ali još je rano da me izmjesti iz svoje priče o odrastanju.
Potrudila sam se razumjeti zašto ne želi ići spavati kada i sva ostala djeca, želi mene i tatu (kada je kući) samo za sebe, to je njezin prozor u život kakav pamti, a pamti kako je bilo prije sestre jer ipak nije više toliko malena.
Pamti i vidim da joj nedostaje to, ali u jako kompleksnom vrtlogu emocija; sreće kada joj se seka nasmije i kada samo njoj tako specifično i veselo guguće i tuge kada se prerano probudi iz dnevnog odmora.

Uskoro će seki biti 6 mjeseci, a starija se naviknula na novi život, ali se još nije u potpunosti pomirila sa svime.
Teško mi je jer mi se čini da je njoj teško, ali isto tako mi se čini da joj je teže kada se ja specijalno trudim da joj olakšam.

Baš bih htjela čuti vaša iskustva u komentarima, kada je razlika između djece oko 5 godina.

Što je vama pomoglo?
Jeste li imali neugodnih scena?
Ima li itko da od prvog dana nije osjetio razliku na starijem djetetu?

Pišite mi…


Evo mene, nakon tri puna tjedna kaosa i svih krugova Danteovog pakla (kako se to u mojoj glavi činilo dok se stvar odvijala, ali u biti je sastavni dio života i samo jedna u nizu prepreka).
Prvorođena je krenula opet u vrtić, nakon 3 mjeseca, period koji sam ocijenila kao optimalan za izolaciju od bolešćurina iz legla zvanog vrtić.
Ponedjeljak, utorak, srijeda (ačuuu, khmm khmmm- prijevod: kihanje i kašljanje), četvrtak, petak, temperatura, još veća temperatura, pad temperature, mene boli grlo, malo me jače boli grlo, temperatura, još veća temperatura, kurim na +40, hitni prijem za infektologiju aka zarazno, ouuu yeah.
Beba je postojana.
Ja ne postojim.
Ne sjećam se kada sam zadnji puta isparavala na +40.
Lupocet, Neofen, krumpiri u čarapama, tuširanje.
Ništa.
Mlijeko na +40.
Beba nije oduševljena, ali je i dalje postojana.
Jedna kutija antibiotika, druga kutija antibiotika, mama se polako vraća u život.
Ne tresem se kao masažer u trećoj brzini, imam snage za podignuti tetrapak mlijeka dok ga sipam u kavu, moj jedini porok.
Noć, plač, beba više nije postojana.
I tako tjedan dana borbe s fiziološkom, usisavačima, čepićima i beba je opet postojana.
Moja pobjeda.
Mama vs. viroza.
Mama je pobijedila.
Tata više nije postojan.
I nema 37.2 već pošteno isparava.
Kauč, krevet, bolovanje.
Tata isto pije antibiotik.
I opet je postojan.
Rekao bi čovjek da dramim zbog običnih prehlada, ali ovo mi je baš teško palo.
Em je beba malena, em sam prvi puta i ja bila nemoćna zbog sebe.
Užasan osjećaj, ali preživjeli smo.
I osjećam se zahvalno.
Na svemu.
Zdravlju ponajviše.
Plaču koji nije uzrokovan temperaturom, kihanjem zbog sunca, a ne virusa, kašljanju zbog bale, a ne spuštanja sline na pluća.
Zahvalna sam i svjesna da postoje oni kojima naše stanje izgleda kao godišnji odmor.
Htjela bi im nešto poželjeti, ali to u riječi ne stane. <3