Tebi, moja mazo

No comments yet

Kada je prvorođena mogla samostalno otvoriti frižider i oguliti bananu, odlučili smo se na bebu broj 2.

Obzirom da nije bila noćno spavalo punih 13 mjeseci, a i poslije povremeno, nisam se usudila napraviti malu razliku među djecom.
I tako su godine prolazile.
Kada smo odlučili da smo spremni za jovo-nanovo, plusić se pokazao odmah slijedeći mjesec.
Pomislila sam, čovječe što smo mi sretni. Neki ljudi prvo ne mogu dobiti, a neki drugo pokušavaju „napraviti“ godinama. Nama se posrećilo, sreći stvarno nije bilo kraja.
Tako se to tada činilo.
Poznavajući proceduru čekala sam 7. tjedan za prvi posjet ginekologu. Točkica je bila tu, ali nije odgovarala tjednima (što mi nije bilo strano jer je prvorođena bila „2 tjedna manja beba“) i tu sam pomislila: eto nam reprize.
Naručena za tjedan dana kasnije počela sam osjećati nelagodu. Ružan osjećaj koji nisam mogla objasniti, niti je bio utemeljen na činjenicama, samo ružan osjećaj.
Idući pregled je ružan osjećaj dobio manifestaciju u stvarnosti, prazna gestacijska vrećica i uputnica za kiretažu. Grozno sam plakala, svi su me tješili da je bolje tako nego da se rodi pa da bebi bude nedajbože nešto, ali ja se nisam mogla pomiriti s time.
Užasno mi je teško palo što se moram rastati od točkice, točkice koju sam toliko željela.
Sutradan sam otišla na posao, ali prije marende (gableca) sam s temperaturom završila na hitnom ginekološkom. Trbuh me počeo boljeti. Točkica je odlučila sama otići uz komplikacije.
Našopali su me antibiotikom i poslali me kući da se vratim ujutro na kiretažu ako temperatura padne.
Sutra ujutro je bio Badnjak. Kiretaža je bila pod lokalnom. Nitko mi nije rekao da se uz lokalnu daje i adrenalin koji ti učini to da u najmanju ruku misliš da ćeš umrijeti od srčanog udara.
Preživjela sam.
Vrištala sam od prve doze ergometrina. Danas ne znam je li me zapravo toliko stravično boljelo ili me duša boljela jer točkice više nema.
Brzo sam se vratila na posao, samo da ne mislim na blagdane. Koji blagdani, provedeni gledajući bor iz žablje perspektive s kauča. Prvorođena mi je pravila društvo, miteći me kolačima.
Pauza. 5 mjeseci. 2 mjeseca duže nego što nam je sugerirano.
Opet plusić.
Opet sreća.
Opet grč u trbuhu.
I točkica nestade u 6.om tjednu sama.
Plakala sam.
Oboje smo sretni jer nisam morala na stol.
Postalo nam je vrlo jasno da mi snujemo, a netko drugi odlučuje.
Točkice nas napuštaju ostavljajući neizbrisiv trag na nama.
Dogovorili smo se da nema više pokušaja.
Mužu je bilo važnije da sam ja dobro nego da mu se ostvari san o dvoje djece.
Skidam mu kapu, ja sam bila upornija, opet gurajući nauštrb vlastitog zdravlja. Nikada nismo doznali zašto su nas točkice napustile, svaka na svoj način. Slušali smo razne teorije koje su nažalost samo u domeni nagađanja. Naš sustav ne zahtjeva obradu žene koja je imala dva „spontana“ kako ih oni kategoriziraju. Pokušavati dalje, nije bila opcija.
Zato, moja mazo, ti prkosiš odlukama i dogovorima, statistici i vjerojatnosti.
Ti si iznenađenje i poklon, strah i sreća.
Ti si nada i vjera.
Moja mazo, ti si odabrala nas i pridružila nam se točno onda kada je bio tvoj trenutak, ne naš.
Zato si tako posebna, mazna, draga i mila jer si došla i obrisala nam suze s lica, one za koje smo samo mi znali, koje smo skrivali.
Ovo je za sve majke i očeve, za neisplakane suze, za točkice koje su nas napustile.
Ima nade.
Imajte vjere.


Ostavi svoj odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *